tebe ceo svoj duh, da bude onako kako ti želiš, da primaš ljubav od mene,
da te volim, volim i volim...
Želim rasterati sivilo iz tebe, vratiti radost u tebe i učiniću sve da se uvek
smeješ...Samo prihvati da si voljen. Onakav kakav si, taj si u meni.
Nepotrebno da se menjaš, samo mi dopusti...
Da te zagrlim, možda osetiš beskrajnu energiju sačuvanu za tebe, daću ti
sve, svaku emociju podeliti, i svu snagu svoju tebi ću predati. Seti se koliko
te čekam i koliko si važan. Čekam da se setiš koliko si voljen.
( Priče sa Radan planine)
Sklopila je svoj beležnik i spustila pored laptopa. Biće ovo mirna noć, vreme
je za spavanje. Sutra će otići rano ujutru da im pomogne u bašti, biće posla,
mora se nekako preživeti. Legla je i sklopila oči, pokušavajući da oseti mir i
zdovoljstvo koje će emitovati poželjne talase. Sada je to bilo mnogo lakše
kada je David u njenoj blizini, dovoljno je da se seti poljupca i topline
njegove šake. Volela bih da si ovde, pomislila je i osetila kao da to stvarno.
Nije htela da mu šalje poruke, dosta je za danas, da ne bude dosadna.
Pokrila se sa dva ćebeta, noć je sveža, jedva čeka toplije dane. U misli joj
dođe njena soba, njena kancelarija, radno mesto, poslovni uspesi…Umesto
tuge, potrudila se da oseti zadovoljstvo i seti se lepih dana. Mora da sam
izoštrila čula kada i korake svoje čujem…Ne, ovo su stvarni koraci.”
Razmišljala je da li da ustane i pogleda ko je to napolju, možda je neka
životinja ili joj se samo čini. Prvi put je noću čula nečije korake. Uspravila se
na krevetu i čekala hoće li se neko čuti ili pojaviti. Čini mi se, prošlo je… Ne,
evo ga opet.”