“ Onako…Još uvek mi nije jasno kako možeš sama spavati u prastaroj kući,
nigde nikoga u blizini.”
“ I ja sam se začudila samoj sebi. Jednostavno sam osetila mir i poverenje
od nečega što me dovelo ovamo.Već prve noći lepo sam spavala, san je
došao kao da sam popila sedative.”
“ I ja lepo spavam na krevetu koji je možda mojih godina. I ne mogu da se
načudim koliko mi odgovara.”
Nastavili su sa opuštenim razgovorima koji nisu vodili do teme emocija i
stalnih pitanja. Vratili su se u drugarskom raspoloženju, što je Vesnu
zabolelo, ali bolje i tako nego da se svađaju.
Iskazala je želju da ostane kod nje još malo, da večeraju u kućici i popiju još
jednu kafu. Imala je u rashladnoj torbici hleb i paštete, jedan krastavac i
struk zelenog luka. David joj nije priznao da nikada lepši obrok nije imao.
Rastali su se poljupcem, ipak je to bio pravi poljubac, ovaj put bez dodatnih
pitanja muške strane.
Vesna je imala potrebu da nešto napiše i da legne, a da ne misli ni o čemu
do sutra. Bilo je u glavi previše pitanja i odgovora.
NIJE LJUDSKA LJUBAV
Nosim tvoj lik istetoviran u krvi,
i u svakom atomu duha, nosim te u sebi kao svoju stvarnost i spoznaju,
držim te u predelu srca gde ničije oko zavirilo nije, gde je samo moj anđeo
pročitao šifru,
ko sam i zašto sam ova koja jesam...nosim tebe u sebi i teret je pretežak, jer
je to božanska ljubav, struji kroz mene i svetli prema tebi, u obliku tvoga
imena.
Sanjala o tebi godinama, tražila po ulicama i u licima drugih ljudi,
pružala ti ruku...jer ti si onaj moj razlog zbog čega su zaustavljene želje
sve, ti si onaj skriveni odgovor kada me pitaju šta mi je...