i skrenuo pogled sa Vesne na vodu, dok mu je ona drugom rukom umila
lice, što je isto učinila i sebi samoj.
“ Dobro je, umio sam se jutros”.
“ Ne glumi budalu. Vidiš da ti dajem svežine. Diži se.”
Povela ga je za ruku, dok je šum vode bio sve glasniji.
“ Gde ćeš me?”
Ubrzo izlazimo iz šume. Veliko prostranstvo, divan pogled.
“ Ovo je pašnjak, neko čuva ovce!” – reče joj dok mu se pogled gubio u
daljini, kada su izašli iz šume. Ogromno prostranstvo, a na sve strane manja
i veća uzvišenja Radan planine.
“ Vidim i ja ovce i čoveka. Mislim da čita novine i verovatno je normalan.
Viđala sam ga još dva – tri puta. Htela sam da vidiš ovu lepotu. Pa ćemo se
vratiti. “
“ Lepo je. Kao da vidim ceo Radan. “
Vesna oseti umor, više od uzbuđenja i radosti, nego od pešačenja, pa se
spusti na travu.
“ Trebam li i ja da sednem? Kako znaš da nema buba i krpelja? Uješće nas
nešto.”
“ Molim te, prestani više da lupaš gluposti, bar za danas.”
“ Nisu to gluposti, samo sam stariji i oprezniji. Dobro, evo ti, evo da sednem.
Samo malo i vraćamo se. I ti si umorna. Prešli smo ko zna koliko.”
“ Ovo je nešto najbolje što smo mogli danas učiniti za sebe. Bolje će nam
funkcionisati mozak. “
“ Vraćaš li se kod nas ili ostaješ u kućici večeras?”
“ Što me to pitaš?”