“ Stvarno sam žedan.”
“ Onda preskoči ogradu.”
On se naglas nasmejao.
“ Sad se ti dobro zezaš sa mnom. Gde ti je ta reka?”
“ Još stotinak metara. Slična šuma ovoj koju smo prošli, samo što ima
vodu.”
“ Hajdemo. Ti prva.”
“ Što? Da ti krčim stazu?”
“ Nisam baš toliki idiot. Jednostavno, volim da si mi na oku.”
Ona krenu napred i lagano se spusti nizbrdo. Njemu je trebalo malo više
vremena.
“ Nemam ja tako kondicije.”
“ Dobićeš je.”
Bila je nedokazna i nepopravljiva u njegovim očima, ali u isto vreme, i
njegov odraz u ogledalu. Sve više je osećao da je voli i da se oslobađa, samo
što nije umeo da se snađe sa tim svojim “odrazom”, isuviše ga je zbunjivalo.
Sledeća šuma bila je još lepša od prethodne, raskrčena i sređena za turiste,
staza za šetnju, klupe, putokazi i rečica. Zvuk vode unosio je mir, tako da i
David oseti svu lepotu oko sebe. Voda je brzo proticala preko krupnog
kamenja, bistra i primamljiva. Usta su mu se sve više sušila i više nije
razmišljao hoće li se otrovati. Vesna je kleknula i zaronila lice u reku, što je
on i sam učinio. Bistrina mu je ispunila osušeno grlo, prijatna svežina
ispunjavala mu je pluća i stomak. Ona ponovo poklopi njegovu šaku svojom,
pa je potopi u vodu, zatim je čvrsto vrati na tlo.
“ Osećaš li da si živ? I da ne moraš da budeš tip u izolaciji, sam sa sobom.
Hoću da te vratim u život, da osetiš sebe.”
Menjao je izraze lica, od zbunjenog do tvrdice koja neće priznati koliko mu
prija nečija pažnja i ljubav, ali je u isto vreme i popuštao. Klimnuo je glavom