“ Šta ćeš kada sve prođe? Čuj mene, kako sam optimista.”
“ Vratiću se u civilizaciju, ali u Lebane sigurno neću. Tražiću posao, bilo šta
da radim i da stanujem u nekoj sobici. Krenuću ispočetka.”
“ Ja ne smem ni da mislim o tome. Zamolio sam sestru da mi obilazi stan,
kaže da je sve u redu. Možda sam ishitreno otišao. Doživeo sam poniženje,
najgore moguće. Proglasili su me viškom radne snage, a dobro se zna da to
nije tačno. Godine sam uložio u istraživanja, radio sam danonoćno, držao
predavanja, pisao članke…Sve iz ljubavi prema nauci. Odjednom nemam
ništa.“
“ Takvo je stanje u celom svetu. Živimo u doba krize kakva možda nije
postojala od stvaranja čoveka. Mogu li da te držim za ruku?”
Nije prvi put da mu postavi ovo pitanje, ipak se desilo po staroj priči. U želji
da mu pomogne, iskazaće ljubav i nije bitno da li će on uzvratiti. Njeno
saosećanje obaralo je sav ponos.
“Može”.- odgovorio je kao da nije uopšte zbunjen. Vesna je osetila
neizmernu radost zbog dodira, poklopila je njegovu šaku sa svoje obe i
osetila njenu toplinu. Ovo je sada bio sadašnji trenutak gde je za nju stalo
sve i ostatak sveta bio je potpuno nevažan. David je opet igrao svoju ulogu
hladnokrvnog na njene dodire. Ali je u sebi shvatao da je nešto više iznad
njega uplelo svoje prste. Ostao je bez posla koji mu je bio sve i sada mu je
sve ona od koje je pokušavao pobeći više puta. Devojka koju je svesno
povredio i zaveo mnogo puta, kojoj se vraćao i obacivao je. Svašta je radio u
svojim strahovima i sumnjama, da bi ona i dalje bila uz njega, sa istim
sjajem u pogledu, kao da nikada nije patila.
“Večeras iznesi svoju ideju u grupu. Onda se smiri tako što ćeš i sam da
kreiraš film u mislima. Zamisli da si se vratio u svoj život, oseti koliko si
srećan jer si dobio natrag svoj posao. Ali nemoj da uslovljavaš gde radiš, već
jednostavno radiš. Možda se tebi smeši neko drugo radno mesto gde ćeš biti
srećniji.”