šumu koja je isto tako prilagođena za pešake. Levo je staza do Caričinog
grada, desno naše drago Ivanje, a još dalje Đavolja varoš. “
“ Znam, prisetio sam se svega, nije mi prvi put da sam ovde. Caričin grad mi
je zanimljiv ali ne bih sada gubio vreme na istoriju. A gde je onaj motel,
jesmo daleko?“
“ Na ulazu, valjda si ga video. “
“ Da, ipak mi se sve izmešalo u glavi. “
“ Vratio si mi sećanje na veče kada sam došla ovamo.”
“ A kako si ti uopšte došla ovamo? Odakle ti ideja da se baš uputiš na
planinu?”
“ Nisi me ni pitao nikada. “ – odgovorila je prekorno. Pojavila se senka tuge
na njenom licu ali ubrzo se razvedrila jer se pred njima pojavila staza koja
vodi u prekrasnu šumu, gde je na samom ulazu čekala prazna klupa i sto.
“ Hajde da sednemo. Pričaću ti kako se sve odigralo. “
“ Zar nikoga nema?” – začudio se David i spustio se na klupu, dok je Vesna
osetila kako joj se srce jače uzlupalo. Sela je uz njega, mogli su se dodirivati.
“ Vidiš d aje ludilo odvratilo ljude od prirode i izleta. Prošle godina sam
ovde bila sa drugaricama, baš u ovo doba, i bilo je dosta ljudi. “
“ I došla si ovamo sama?”
“ Da, kada je u mojoj kući postala apsolutno nepodnošljivo. Platila sam taksi
do motela, prespavala sam jednu noć, pa krenula besciljno da lutam, sa dva
kofera. Držalo me to što sam znala da će i oni doći za mnom. Imala sam vere
da ću se negde smestiti i čudo se desilo. “
“ I niko te nije zvao od kuće?”
“ Još uvek, niko. Ja sam sada njihovo razočarenje, a oni su van razuma.”