“ Nego nisi navikao da pokisneš. Samo hoću da se opustiš. Znam da se ne
plašiš ničega, samo imaš reflekse kao i većina ljudi. Hajde da sada ne
razmišljamo, samo da hodamo.”
“ Gde ćemo?”- blago se nasmešio na jednu stranu usnama, što je značilo da
mu nešto odgovara i da to ne može sakriti.
“ Nebitno, nismo u gradu pa da se pitamo kuda ćemo. Hoćemo u Đavolju
varoš?”
“ Čuj ti nje! Valjda znaš da je daleko odavde. “
“ Šalim se, imam drugu ideju. Hodaćemo besciljno, dok se ne umorimo. “
“ Ja ću se vrlo brzo umoriti.”
“ Nisi navikao. Sedećemo u travi kada hoćeš, vratićemo se kada želiš. “
“ Zašto mi udovoljavaš?”
“ Znaš ti dobro odgovor”.
“ Voliš me.”
Tajac. Isto kao da se dešava razgovor telefonom. Očekivala je iznova lekciju
o tome kako se zakačila za pogrešnog lika i malo je falilo da to kaže naglas.
Izdržala je i prećutala, po prvi put dopustila njemu da se pita šta joj je.
Ćutali su, kišica više nije padala, nije ni telefon nikome zazvonio, kao spas,
niti su sreli bilo koga. Ništa da prekine neprijatno ćutanje. Samo njihovi
koraci i neizbežan glas ptica. Vesna je osetila njegov radoznali pogled,
ponašao se poput deteta koje nije znalo šta dalje u komunikaciji sa osobom
pored sebe.
“ Pa, kuda ćemo?” – prekinuo je tišinu i uspeo da izmami iz nje osmeh.
“ Nismo prešli ni sto metara. Ovo je moja miljena staza za šetnju. Pravo je i
dalje ovako, ista stazica, predviđena za šetnju ili vožnju biciklom, a vodi u