gustinu, oseti težinu situacije, oseti gust vazduh oko sebe. Ti budi u tišini a
dodaj što gušće zvuke i boje.”
“ Shvatam! To što kažeš zgusnuto, to znači da bude što življe, da što više
približimo sliku sebi .”
“ Da, oseti težinu događaja! Ništa ne zamišljaj olako. Oseti kako u tom
trenutku dišeš i kako si deo svega. Ta težina su naši talasi koje ćemo slati.”
“ Odlično! Isto ovo, što si rekao meni, ispiši i u grupi. Mnogi šalju svoje ideje
a tvoja je nešto posebno. Mislim da sam i sama slično razmišljala. Ne treba
stvarati film opušteno, jer to je mašta, nego uneti svu težinu, kao da se već
desilo, pa se sećamo.”
“ Tako je. Objaviću. Večeras ili sutra, samo da sastavim tekst što jasnije.”
“ Mora da ima svrhe cela ova priča. Ako postoje loši talasi, postojaće i dobri.
Znaš kada uđeš u mračnu sobu i upališ svetlo u deliću sekunde? To je
primer preokreta u svemu. Uspećemo. Znam da sve zvuči kao naučna
fantastika, ali do sada bi možda i bilo gore da nije naših talasa. Imuni smo
na njihove i to je dokaz da možemo udariti kontru. “
“ Moguće je da nismo svesni koliko već imamo uticaja na situaciju”.- reče on
i pogleda u nebo gde su se smenjivali i sunce i tamni oblaci. Pale su i neke
krupne kapi, ali bilo ih je malo. Jedna pade Davidu na čelu. On refleksno
zažmuri i obrisa vodu sa čela, dok se Vesna slatko osmehivala i suzdržavala
se da ga ne dodirne.
“ Retka kiša, brzo će stati. Hajde da šetamo.”
“ Jesi li sigurna?”
“ A što se plašiš ovako lepe kišice? Nećeš se prehladiti.”
“ Ma, nisam tolika kukavica, naravno da se ne plašim.”