“Hoćeš da kažeš, dovoljno je da svako manifestuje svoje zadovoljstvo? U
pravu si, ako se dobro osećamo, nije potrebno da zamišljamo bolji svet, on
će svakako to i postati. Zadovoljna osoba šalje dobre talase. Odlično, mislim
da nam ne treba ništa više.”
Gledajući u njegovo, sve spokojnije lice, Vesna se osmeli i polako mu obavi
ruke oko vrata. On je uzvratio i poljubio je u obraz, zatim poljubac usnama,
kada se duše blizanaca stapaju. Smejali su se oboje, bez reči, izbegavajući da
se pogledaju u oči. Ovo nije prvi poljubac, ali je svaki prošli, uglavnom
označavao kraj susretu zbog kojeg je Vesna dolazila u Beograd. Značio je
njegovu predaju i ponovno povlačenje nakon njenog odlaska. Sada je sve
drugačije, on je tu i biće tako još neko vreme, niko ne zna koliko. Dele istu
sudbinu i nemaju ništa osim borbe za preživljavanje.
“I dalje ne znam šta te to privuklo na meni?”- postavi joj pitanje koje je
najviše mrzela. Imala je utisak da će u momentu da poludi, naglo se odvojila
od njega i uvređeno ga pogledala.
“Biće da ti mene opet zezaš! Skoro tri godine mi postavljaš jedno isto
pitanje. Zar opet? Ne mogu da dođem sebi.”
“ Pogledaj kakav sam. Tek sad nikakav.”
“ Nije tačno, nego lažeš oboje. Svaki put kada osetiš da bi ti bilo dobro sa
mnom , postaviš mi jedno isto pitanje. Zato što ti se svaki put javi isti strah,
da sam ja u zabludi i da bih pobegla od tebe. Onda si navikao da ti
odgovorim jedno isto, pa se smiriš i nahraniš ego.”
“ Nije tako…”
“ Jeste, tako je. Nisi toliko poremećen, da svaki put zaboraviš moj odgovor.
Više ti neću govoriti ništa.”
“ Nije mi bila namera da te uvredim, samo te podsećam da znaš kakav sam.”
“Više me ni to ne zanima. Napravio si veštačkog sebe i ogradio se
bodljikavom žicom, plašiš se svega u životu. Zato si ostao bez posla, da bi