“Koliko sam ja to kriv? “– pitao se prelepi četrdesetogodišnjak, dok je poput
osuđenika sedeo u svojoj radnoj prostoriji. Laboratorija kakvu svet još nije
video, u njoj mašina poput teleskopa, dugačka oko dvadeset metara,
prečnika oko pola metra, srebrne boje. Pored nje nalazilo se i mnogo drugih
mašina i tehnike koja je do ovoga dana bila nevidljiva za ostatak sveta. Cela
prostorija odisala je veštačkom inteligencijom, sve u beloj i srebrnoj boji,
kao u filmovima o dalekoj budućnosti. U njoj samo jedan čovek, obučen u
sivu trenerku, sedeo je na svojoj fotelji srebrne boje, dok je gledao u kameru
ispred sebe. Nije to bila obična kamera, već ogromna sprava, otprilike pet
puta veća od obične. Ispred sebe video je samo nežive stvari, dok su mu
preletale slike u glavi, svih živih koji su ga vodili dobrim putem. Setio se
svoje seoske kuće, svojih roditelja poljoprivrednika, bili su načitani ljudi i
veoma kreativni. Njihovo imanje i danas liči na park, negde u prekrasnoj
Vojvodini. Video je brižne oči starijeg brata koji ga je bodrio da istraje u
svom obrazovanju. Ostao je na selu i sam stekao svoju porodicu, ali
pomagao mu je da završi studije, zatim i magistraturu, pa doktorat. Ognjen
je samo nizao desetke, sve u roku, sve pošteno i čisto. Dobio je zaposlenje u
Vinči, ali je posle tridesete godina otišao u Ameriku, jer su ga tražili iz
jednog instituta. Imao je savršen život, mnogo poslovnih izazova i mnogo
novca. U želji da ima što više vremena za sebe i putovanja, matematički je
izračunao da se neće zaljubiti i oženiti dok ne pređe četrdesetu. I sve se
promenilo samo u jednom danu…Njegovu savršenu inteligenciju pokrio je
Ego, svojom tamom.
“ Da li je on anđeo ili vanzemaljac? On je najlepši čovek na planeti!”
Ove reči su, širom sveta, izgovorile pripadnice lepšeg pola, tog dana, kada je
zavladala tišina. Letnje jutro, sredinom juna, donelo je iznenadno,
privremeno gašenje svih televizija na svetu. Zavladao je šum na ekranima,
“sneg”. Trajao je do popodne, a radio stanicu su neometano emitovale
program i prenosile vesti koje potresaju svet. Nijedna televizija ne radi!
Internet je takođe radio, i tamo se dešavala uzbuna, naročito u grupi Unije.
Poručivali su jedni drugima da je prerano slaviti ali očigledno ide na dobro.
I na Radan planini tišina, kao da su svi odjednom zanemeli.