Toliko je toplo, da sam kupila plastično korito i ponekad se kupam ispred
moje kućice. David me je više puta video u kupaćem kostimu, pocrveni a
neće da me takne. Još nije rešio da se veže za mene, ali je sigurno da želi
moje prisustvo. Za sada je još uvek sve na poljupcima. Nervira me što i
dalje tvrdi da je u depresiji, mislim da nije svestan koliko je ozdravio.
Ostao je bez lekova, pa mu je Stefan kupio kada je išao po penziju. Kaže da
u našem Lebanu i dalje vlada neka čudna tišina. Možda naši talasi odozgo
utiču umirujuće. Mene niko iz porodice ne zove. Odavde neću ni ići kući,
neka me život odvede tamo gde mi je mesto.
Nemanja i Nikola su još uvek u Davidovom stanu. Rade na jednoj
predstavi i zadovoljni su. Pišu nam kako postoji ludilo i dalje, ali ipak
jenjava. Kao da ljudima više nije zanimljivo, prosto im se mozak umorio i
pobunio protiv nečega što je veštačko.
Idemo dalje. Što se osećamo bolje, to će svet bolje izgledati. Ovo više nije
nada, jer je nada prerasla u tvrdnju.
Za to vreme, na planini Rtanj
Kako su grozni zvuci ove tišine, kako razdiru svaki atom. A to ne bi trebalo
kada je čovek pravedan. Tišina bi trebala da donese mir i svetlo. Mračnom
Egu ne odgovara ništa lepo. On želi haos i da se hrani dok ne iscrpi telo do
kraja. Zatim nastaje bolest i Ego slavi svoju pobedu. Retki uspevaju da
shvate i pobede ga. Da li je tako? U poslednje vreme nije. Reč iz Unije širi se
svetom i pobeđuje sve što ne valja. A zvuci tišine, nagone krivca na osećaj da
je poražen i da je kraj njegovom poslu.
A krivac je onaj koji ima znanje. Stradale su neznalice. I to je njihov deo
krivice. Neznanje je negativnost. Sve ti se ponudi, naročito u ovo moderno
doba a ti izabereš “praznu glavu i prazan duh”. Teško tebi, svete, izmislili
ste đavola i plašite ga se, a ne znate da ga tako i stvarate. Teško tebi, ljudska
raso, ne vidite da vam je dato sve a vi ste izabrali stradanje.