“Da li je ovo zvuk tišine?”- pitala je Vesna svog duhovnog blizanca za
mišljenje. Prislonila je svoj dlan na njegovo srce, dok su mu oči jednako bile
crvene kao i njene, a lice prebledelo u iščekivanju. Davidovo srce je prosto
poskakivalo od uzbuđenja.
“Šta god je, danas će se okončati. Igra je završena.” – reče David iskreno dok
su njegove reči u sebi osećali i ostali ukućani. Osim njih, došao je sveštenik
sa suprugom, želeo je da zajedno dožive ono što ih čeka.
“Večeras ćemo na molitvu zahvalnicu”.
“ Nadam se, oče, stvarno je vreme.” – odogovorio mu je Stefan.
Negde u popodnevnim satima, na malim ekranima pojavio se natpis crvene
boje, na engleskom jeziku:
POŠTOVANI SVETE, OČEKUJTE
OBRAĆANJE NAUKE, U 18H.
Ovo je izazvalo još veće uzbuđenje i nedoumice, niko više nije znao da li da
se raduje ili je konačna propast blizu. Ova tišina spojila je i zdrave i obolele.
Taćno u 18h. pojavio se “najlepši muškarac na svetu”, kako su ga mnoge
žene imenovale. Njegovo telo bilo je vitko, ramena uspravna, držanje
dostojanstveno, kao da je odrastao u kraljevskoj porodici. Lice duguljasto,
tamnije, ali bez mrlje i bore, usne pune i blago razvučene, oči crne kao ugalj,
krupne, oivičene dugim crnim trepavicama, obrve debele, smeđe i spuštene.
Bilo je nešto u njemu dečačko, u isto vreme i odraslo, prefinjeno. Videla se
inteligencija i plemenitost. Ipak, ovaj čovek nosio je teret ogromne giže
savesti.
“Izvinjavam se celom svetu, svima. “ – progovorio je odlučnim, mekim
glasom. Govorio je na svom maternjem i svaku rečenicu prevodio na
engleski.
“Ova prostorija koju vidite iza mene i ova cev koja prolazi kroz ovaj otvor na
zidu, sve je to moj izum koji nije smeo postojati. Ona vrata desno, tamo je
moj apartman u kojem živim poslednjih šest meseci. Ja sam doktor fizike,
Ognjen Ilić, rodom iz jednog sela u Vojvodini. Neću mu spomenuti naziv jer