-44
Predstava iz Japana bila je kontroverzna - tako savršen dječji teatar nisam
nikada ranije vidio. Prikazali su nam priču o zagađenju u formi mjuzikla s
pjevanjem, plesom i puno pokreta. Čitav dan postavljali su scenografiju pa
su se u izvedbi i kostimi i glazba i svjetlo savršeno uklopili u predstavu.
Nije bilo teško pretpostaviti koliko je rada i truda bilo potrebno uložiti da
bi se napravila ovakva predstava. Sad se ne mogu sjetiti točno koliko je bilo
glumaca, ali siguran sam da je igralo više od trideset djece i tinejdžera,
igrali su savršeno skladno tako da su me podsjetili na dobro nauljen stroj u
kojemu je svako dijete jedan zupčanik.
Mi smo u publici bili impresionirani i očarani ovom vrlo profesionalnom
predstavom i zadivljujućim vještinama mladih glumaca, od koji su neki bili
samo osam godina stari. Istovremeno odbijalo nas je to što smo mogli
naslutiti dril i gotovo neljudsku disciplinu koja je stajala u pozadini
ovakvoga rada. Mi smo to tako doživjeli. U Japanu se na pitanje discipline
gleda na drugi način, njihova je kultura drugačija.
Na žalost, njemačka je predstava bila po mome sudu jedna od najgorih.
Proizašla je iz suprotnoga načina rada. Grupa djece, adolescenata, odraslih
i starijih izvela je predstavu o starenju. Uključili su male akrobatske trikove
i nazvali to cirkusom. Bilo je sasvim jasno da je fokus rada u ovome slučaju
bio na interakciji različitih generacija i vidljiva je bila radost zajedničke
igre. Ali nisu pokazali nikakve kazališne vještine niti umjetničku kvalitetu.
Meni je sve to bilo pomalo dosadno i loše odigrano, razočaravajuće – i, da
budem iskren, osjećao sam se posramljeno jer je to bio doprinos moje
zemlje.