Lutz Pickardt
Ovakve članove skupine, koji idealiziraju ovakav način kazališnoga rada, ne
zanima formiranje grupe, rad na pokretu i kolektivna kreacija. Zanima ih
samo ozbiljan rad na izvedbi, pri čemu se nadaju savršenom rezultatu,
aplauzu i divljenju nakon izvedbe. Njihov su prioritet uspjeh i priznanje.
Nemojte me krivo shvatiti, svatko, ili barem svaki glumac ili glumica, želi
odobravanje i priznanje. Ipak, ako je to jedini cilj, predstava će vjerojatno
biti dosadna i površna.
Redatelj se u ovakvome načinu rada ponaša poput strogoga oca koji zna sve
o teatru a glumce tretira poput djece koja ga moraju slušati. Ovo se često
događa u profesionalnome kazalištu i mnogima se ovakav pristup sviđa. Da
budem potpuno jasan, ovakav način rada nema nikakve veze s kazališnom
pedagogijom jer je samo srce naše discipline sudjelovanje u kreativnome
procesu i kolektivna kreativnost.
Primjer: prošloga lipnja, moja kolegica Ines 2 i ja sudjelovali smo u radu
prosudbenoga povjerenstva na Svjetskome festivalu dječjeg kazališta u
Lingenu (Njemačka). Osamnaest grupa iz cijeloga svijeta izvelo je svoje
predstave. Bilo je to izuzetno zanimljivo. Ponekad se već na prvi pogled
moglo vidjeti koje su izvedbe nastale tijekom rada sa snažnim usmjerenjem
prema procesu (i u kojima je sudjelovanje djece bilo važna tema), a koje su
nastale tako da je grupa uglavnom radila na formi tako da se malo osjećao
dječji doprinos.
Neke su predstave bile dobro uravnotežene po tom pitanju: lijepo se
vidjelo koliko su djeca bila uključena u nastanak predstave, igrali su s puno
strasti, ali su istovremeno predstavljali zanimljive forme zbog čega smo mi,
publika, izvedbu doživjeli kao uzbudljiv komadić umjetnosti. Bili smo
izrazito zainteresirani i vrijeme je na takvim predstavama brzo prolazilo.
Proces i doprinos djece bili su dobro izbalansirani sa zanimljivom
estetskom formom, kazališnim vještinama i dobrom dramaturgijom.
2 Ines Škuflić-Horvat (op. prev.)