Jadranka Korda Krušlin
U drugome dijelu radionice pokušali smo se međusobno predstaviti i
razmijeniti neka pitanja, dileme. Većina sudionika bili su odgajatelji,
učitelji razredne ili predmetne nastave u osnovnim školama ili dramski
pedagozi koji vode dramske skupine kao izvanškolsku aktivnost. Tek neki
od njih našli su se u ulozi onih koji trebaju procijeniti tuđi uradak.
Na pitanje kako iščitavamo naslov radionice dobila sam vrlo zanimljive
odgovore, a samim tim otvorene su i nove teme za neke moguće buduće
susrete:
• Kako sa svojom djecom, polaznicima dramske grupe razgovarati i
komentirati predstave u kojima igraju njihovi vršnjaci?
• Kako pripremiti skupinu na javni komentar?
• Što se više vrednuje: uloženo vrijeme i trud ili konačan dojam?
• Kako iskreno iznositi mišljenje u skladu sa svojom osobnosti? Mora li se
govornik prilagođavati društveno prihvatljivim normama i brinuti o
tuđim osjećajima, percepcijama i očekivanjima?
• Podliježe li svaka izloženost javnosti i javnome komentaru?
• Tko ili što je mjera? Je li zaista ono što ne želimo normirati društveno i
institucionalno manje vrijedno, manje važno?
• Imaju li djeca i mladi potrebu razgovarati? Ako da, o čemu i kako? O
stvaranju ili o izvedbi ili o komentarima koje su dobili?
U laganome završavanju prisjetila sam se internacionalnoga Festivala
srednjoškolskoga stvaralaštva Juventafest s kojeg sam se nedavno vratila.
Organizatori toga festivala, čini mi se važnim, aktivni su kazališni
umjetnici. Svi su sudionici u prilici međusobno gledati predstave s kojima
su se došli predstaviti. Nakon odgledanih predstava namjerno i ciljano nisu
organizirani nikakvi oblici vođenih, stručnih razgovora.