Jadranka Korda Krušlin
Za demonstraciju i provjeru ovih pretpostavki domišljam se moguće
vježbe. Odabirem motiv Sunca, jer bilo je tamo u tom vremenu. Nevještom
rukom, zatvorenih očiju crtamo oblik sunca olovkom na papiru. Na papiru
imamo priznanje svoje neukosti, neuvježbanosti. Sramimo li se toga?
Sljedeći je korak demonstracija svega što znamo. Otvorenih očiju, rukom
koja je zapamtila već odavno poteze oblikujemo zadani motiv baš kako
želimo. Zadovoljni smo. Tek jedan glas u polutonu, kao za sebe, kaže: Meni
je ovo prvo kreativnije! Da, kreativnije je. Zato što je to kreacija sama,
autentična i jedinstvena. Nije ni bolje, ni gore, ni više ili manje vrijedno u
komparaciji s ostatkom svijeta, nego je naprosto kreativnije u odnosu na
samo biće koje stvara. Vježba se nastavlja. I dalje crtamo sunca. Izbor
motiva je moj dar njima nikad izgovoren. Važni ste, obasjani ste, toplo je.
Što vidimo i kako to tumačimo? Svatko na svoj način. To je jedini put.
Razgovarati, misliti, stvarati, propitkivati, griješiti, pa opet ispočetka.
Svaki pretpostavljeni obrazac, naputak, pravilo, kako u stvaranju tako i u
tumačenju nekoga djela, u jednom pogledu izuzetno je važan jer nam
pomaže pri analizi i stvara nam osjećaj sigurnosti i ispravnosti pri radu. Ali
već na drugi pogled, taj isti naputak predstavlja prepreku ili izazov za
kreativnu osobu koja ga mora izigrati, poništiti, preoblikovati jer
stvaralaštvo po definiciji stvara nešto novo, suprotstavlja se pravilima,
naputcima i propozicijama. To je ono što potičemo, ono što njegujemo.
Ono što je pak svojstveno djetetu je njegov, i to samo njegov, unutarnji
proces koji jedini odgovara na pitanje KAKO.
U sljedećem zadatku grupiramo se prema onom što mislimo da znamo.
Odabiremo područje, izraz za koji smatramo da nam leži. Potajice se
pripremaju kraći scenski nastupi. I premda se sve događa mnogo brže nego
u običajnom stvaralačkome procesu, primjetna je komparativnost sa
stvarnim životnim okolnostima.