Maša Rimac Jurinović / Ana Škaro
Objašnjavaju kako je trud i želja za pričom jedini kriterij kojim vrednuju
priče odgajanika. U manjem se postotku kod učitelja, kao elementi
vrednovanja, pojavljuju još i struktura priče (3 %), trud (2 %) te
samostalnost (1 %) pri izvođenju.
Učenju je, u širem smislu riječi, cilj omogućiti svakom djetetu da otkrije i
obogati svoj stvaralački potencijal. Isti cilj vrijedi i za odgojitelje i učitelje.
Zato je za daljnje uspješno planiranje i osobni napredak od iznimne
važnosti provoditi procjenu vlastite pripreme, izvedbe priče te korištenja i
učinkovitosti raznih postupaka prilikom izvedbe. Ispitani odgojitelji i
učitelji uspješnost svoje izvedbe u najvećem postotku pronalaze u
reakcijama učenika (odgojitelji 82 %, učitelji 73 %), njihovoj
zainteresiranosti, koncentraciji, uživljenosti, dojmu i želji da priču žele čuti
ponovno. Manji broj odgojitelja (6 %) i učitelja (17 %) uspješnost izvedbe
mjeri razumijevanjem onoga što su odgajanici ili učenici čuli, a samo se
nekolicina (odgojitelji 4 %, učitelji 3 %) vrednuje vlastitom procjenom.
Metoda samovrednovanja koju smatramo zanimljivom i korisnom
pojavljuje se među 6 % ispitanih odgojitelja. Oni svoju izvedbu snimaju
diktafonom ili kamerom pa ju preslušavanjem ili gledanjem analiziraju.
Sasvim sigurno, i vrednovanju i samovrednovanju, nužno je posvetiti
pozornost jer i na taj način učimo i postajemo bolji i samopouzdaniji
izvođači.
Zaključak
Analiza prikupljenih podataka osporila je ideju s kojom smo započele ovo
istraživanje. Ispitanici u velikoj mjeri svakodnevno i više puta tjedno
svojim odgajanicima/učenicima pričaju priče. Međutim, analiza podataka
istaknula je i jednu, vjerujemo, važnu razliku – odgojitelji češće pričaju
priče. Iako, većina odgojno-obrazovnih djelatnika vjeruje u moć priče i
pričanja te uz pomoć malobrojne literature na hrvatskome jeziku, koja daje
i praktične savjete, uključuje pričanje priča u svoje metodičke pripreme,