-452
vjerujemo da se za pričanje priča mora pronaći više vremena u školama.
Ovo je istraživanje otvorilo i par potencijalno zanimljivih problemskih
pitanja. Kao prvo, istaknule bismo, kako je iz prethodnoga poglavlja
vidljivo da i učitelji i odgojitelji puno rjeđe ističu zabavu kao svrhu
pričanja. Vjerujemo da je to nepravedno zapostavljen ishod metodičkih
priprema. Naime, pričanje priča stvaralački je čin pa podrazumijeva
izvedbu i publiku. Odnosno, prema našim čvrstim uvjerenjima, odgojitelji i
učitelji moraju odabranom pričom i svojom izvedbom nastojati omogućiti
svojoj publici da ih priča uvuče u svoj svijet, da se zabave i da uživaju, kao
što njome nastoje ostvariti i obrazovne zadaće.
Kao drugo problemsko pitanje istaknule bismo samu pripremu djece za
izvedbu. Naime, poticanje ohrabrivanjem, savjeti i razgovori prije i poslije
izvedbe, mogu pomoći djeci da se ohrabre ili poboljšaju svoje izvedbe, ali
podrazumijevaju i mnoge prilike za izvođenje. Međutim, čvrsto vjerujemo
da je još važnije naučiti djecu kako odabrati priču i kako se pripremiti za
izvedbu. Upravo bi toj pripremi trebalo posvetiti znatan broj sati.
U pripremi odgajanika/učenika sasvim sigurno dobro mogu poslužiti i
dramske tehnike jer omogućavaju opuštanje, razvijanje spontanosti i
samopouzdanja, a kako je iz analize prikupljenih podataka i vidljivo,
ispitanici mnoge od njih i primjenjuju (vođena mašta, igranje uloga i sl.).
No vjerujemo kako njihov potencijal nije dovoljno iskorišten u pripremnoj
etapi izvedbe djece. Češćom upotrebom dramskih tehnika pa i metoda te
pripremom usmjerenom na izvedbu, bilo bi puno lakše i opravdanije
vrednovati pričanje priča malih izvođača.
Svakodnevno, u svim prilikama, možemo promatrati ”svođenje jezika na
informaciju, nestajanje stvaralačkog čina u govorenju, inflaciju riječi koje
gube svoje bitno značenje i smisao” (Velički 2013: 20). Živimo u vremenu
kada smo svjedoci mnogih negativnih trendova, a nekih i posebno
zabrinjavajućih (poput rezultata državne mature za nastavni predmet
Hrvatski jezik).