Samo 18 % ispitanika odgovorilo je da djeca u njihovoj skupini ili razredu
ne pričaju priče. Ostala većina djecu priprema za pričanje na različite
načine. Neki odgojitelji i učitelji, na pitanje kako pripremaju svoje
učenike/odgajanike za pričanje priča, ističu kako djecu potiču
ohrabrivanjem, savjetima te razgovorom prije i nakon izvedbe. Dok
odgojitelji djecu na pričanje potiču raznim slikovnicama, učitelji potiču
pričanje po nizu slika.
U školi je izraženo i pričanja po planu, odnosno zadanoj kompoziciji. Osim
toga, učitelji interes učenika bude i tehnikama kao što su oluja ideja, umna
mapa te raznim motivacijskim pitanjima. U vrtiću odgajanici
samoinicijativno i spontano počinju pričati priče, pozivaju i okupljaju
drugu djecu imitirajući svoje odgojitelje, dok u školi među ispitanicima
takvih iskustava nema. Učenici pričaju priče slične onima koje su čuli od
učitelja, mijenjaju kraj priče ili dodaju nove likove te smišljaju nastavak
priče.
Neki od ispitanika kao poticaj rabe govorne vježbe i dramske tehnike.
Učiteljice spominju termine uživljavanje u ulogu, odnosno igranje uloga za
koje iz iskustva i teorije znamo da djeci ”otvara mogućnost bolje upoznati i
razumjeti različite položaje i pozicije u društvu te njihove međusobne
odnose, da jasnije shvate i analiziraju ponašanja, shvaćanja i postupke
pojedinca i skupina umreženih u te odnose, kao i da na temelju takva rada
i iskustava oblikuju vlastite stavove i vrijednosti” (Čubrilo i dr. 2017: 19).
Osim igranja uloga, ispitanici navode da se za motiviranje učenika i
odgajanika za pričanje priča koriste i nekim od dramskih vježbi u paru.
Jedna odgojiteljica navodi igru Ogledala (Scher i Verrall 2005).
No, osim navedenim dramskim aktivnostima, neki ispitanici ističu kako se
odgajanici/učenici za pričanje priča pripremaju kod kuće te na dodatnoj
nastavi ili drugim izvannastavnim aktivnostima kao što su npr.
Mali pripovjedači.