-442
Neosporno, pričanje priče je izvedba, a iako dobar pripovjedač mora biti
talentiran i/ili uvježban, u prvome je planu uvijek – priča i emotivni odnos
izvođača prema priči. Tek tada pričanje može uspjeti i tek tada on priču
može predati djeci (Velički 2013). Imajući na umu važnost priča za dječji
razvoj i odgovornost koju prema pričama moraju imati odgojitelji i učitelji,
osmislile smo i provele istraživanje, koje ćemo u nastavku rada i izložiti.
Rezultati i rasprava
Prije opisa istraživanja, voljele bismo jasno naglasiti razliku između nekih
termina kojima smo se koristile u radu. U svakodnevnome razgovoru, često
termine pripovijedanje i pričanje koristimo kao sinonime. Međutim, teorija
ta dva pojma jasno razlikuje i sukladno tomu definira. Prema Težak (1998)
pripovijedanje razumijevamo kao širi pojam koji podrazumijeva pričanje i
prepričavanje. Termin pričanje odnosi se samo na živo usmeno izlaganje
izvornoga sadržaja, dok je prepričavanje usmena interpretacija pročitanoga
sadržaja ili onoga što smo čuli ili pročitali. Osim toga, ”za pričanje priča
treba više pripovjedačkoga umijeća nego za prepričavanje, odlikuje ga
stvaralački pristup pripovjednome tekstu” (Pavličević-Franić 2005).
Suglasna je i dramskopedagoška teorija prema kojoj termin pripovijedanja
”valja razlikovati od pričanja priča (eng. storytelling)” (Čubrilo i dr. 2017: 40).
Istraživanje smo provele online anketom. Od 231 ispitanika 134 je
odgojitelja, a 97 učitelja razredne nastave. Ispitanici su iz cijele Hrvatske,
najviše iz Zagreba, a zatim Rijeke, Osijeka, Slavonskoga Broda te ostalih
gradova i mjesta.
Prije samoga ispitivanja postavile smo tezu da odgojitelji i učitelji
nedovoljno pričaju priče svojim odgajanicima/učenicima. Analizom
rezultata doznajemo da je situacija mnogo bolja od pretpostavljenoga te se
samim time postavljena teza nije potvrdila. Samo 1 % ispitanika ne priča
priče, dok 78 % odgojitelja i 63 % učitelja to čine, pritom dio ispitanika
navodi kako svojim odgajanicima/učenicima priče pričaju ponekad