Maša Rimac Jurinović / Ana Škaro
Uvod
Ljudi oduvijek pričaju priče. Katkad je ljepota priče i izvedbe spašavala
život (prisjetimo se Šeherezade), a katkad su priče tako očito davale
smisao životu (a tu bismo mogle navesti mnoge). Upravo radi prenošenja
znanja i vjerovanja, radi zabave, ali i smislenoga organiziranja života, ljudi
pričaju priče i svojim najmlađima. Priče se pričaju u krugu obitelji, ali i u
organiziranome odgojno-obrazovnome radu. Zanimljivo je da se razlozi
tijekom povijesti čovječanstva nisu mijenjali, već da su se samo
nadograđivali i proširivali novim odgovorima na pitanje Zašto pričati
priče?.
U davna smo vremena pričali priče kako bismo si objasnili neobjašnjivo,
kako bismo prenijeli znanja važna za nas osobno ili za našu zajednicu
mlađim naraštajima ili kako bismo se zabavili i skratili duge večeri. Danas
su nam priče možda potrebnije nego ikad jer živimo u svijetu koji djeca
često ne razumiju pa ”u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti, trebaju
linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i
sami sebe bolje razumjeti” (Velički 2013: 13-14).
Štoviše, pričanje priča potiče kognitivni, emocionalni, socijalni, etički i
govorni razvoj a doprinosi i cjelokupnome razvoju djeteta (Velički 2013) i
usko je povezano s jačanjem kompetencija prijeko potrebnih za školski
uspjeh (Snow 1983; Geva i Olson 1983; Wells 2009 itd.).
Međutim, pričanje priča, odnosno storytelling ima svoju izvedbenu stranu.
Pričanjem priča govorimo u slikama, a tu je veza s kazalištem i više nego
očita. Štoviše, upravo je pričanje priča iz kojega izrastaju neverbalni i
mimski dijelovi koji na kraju postaju dijalozi, karakteri pa i drama,
obilježje metode rada istaknute američke dramske pedagoginje V. Spolin
(1986).