-434
Ima i zbirki priča, najčešće bajki koje uvažavaju usmenu predaju i nastoje
takvim stilom zapisati tekst (npr. Grimmove bajke u izvorniku), međutim i
njima nedostaju neverbalna obilježja i često se, nažalost, pretvaraju u
recitaciju. Dakle, tko danas želi pričati bajku ili priču, nužno je upućen na
tekstovni predložak. Prvo pitanje koje sebi postavlja je: Koju bajku ili priču
želim pričati? Pronalaženje odgovarajuće priče zadatak je svakoga
pripovjedača i nitko ga ne može umjesto njega obaviti. Osnovno pravilo
pritom je vrlo jednostavno: Nikada ne treba pričati priču koja nas nije
oduševila, bez obzira koliko ona bila dobra i u skladu s pedagoškim,
psihološkim i ostalim stajalištima.
Problem koji se kod napisanih literarnih predložaka nameće je i taj što
slabost jedne priče, koja će se u usmenom pričanju pokazati, često zna biti
skrivena vještim stilom tj. načinom pisanja. Da bi jedna priča mogla biti
usmeno ispričana, ona mora sadržavati jasnu, zaokruženu i zatvorenu
radnju, moramo voditi brigu o stajalištu pripovjedača te mijenja li se ono u
pisanome tekstu (jer se u usmenom pričanju ne bi trebalo mijenjati).
To je također u vezi s prirodnim tijekom vremena jer se u pisanome tekstu
vremenske perspektive često miješaju, a usmeno pričanje bliže je stvarnom
vremenskom tijeku. Takav tijek odgovara shemi priče (o kojoj ćemo
govoriti nešto kasnije) i upravo ga stoga slušatelj najlakše prihvaća. Priča u
pisanom obliku također se pripovijeda iz gledišta raznih likova, dok
usmeni pripovjedač ili preuzima gledište samo jednoga lika, ili
sveznajućega pripovjedača, ili priča u prvom licu, jer jedino takav način
pričanja omogućava slušno primanje priče. Kod literarnih predložaka,
dakle, moramo razmisliti u kojoj ćemo mjeri mi preuzeti zadane
perspektive pripovijedanja, ili možemo promijeniti tekst tako da ga
pričamo iz jedne perspektive (npr. sveznajući pripovjedač, ili prvo lice, ili,
eventualno, kombinacija navedenoga kod upravnoga govora) i
jednostavnim, kronološkim slijedom.