Vladimira Velički
Akademik Ivan Cvitković u knjizi Ganga – pjesma o životu u Hercegovini:
Sociologijske marginalije o gangi koncentrira se na dekonstrukciju gangaških
poruka o životu u Hercegovini, dakle, na priču te navodi teme iz oblasti
kulture, obrazovanja, mode, odlazaka u pečalbu i dr. Sve je to opisano u
gangi, kao i životu u mnogim mjestima (Cvitković 2007).
Navedena se tradicija još uvijek, zahvaljujući festivalima i kulturno-
umjetničkim društvima, uspijeva bar donekle održati. Njezinu snagu i
izravnost u prenošenju poruke, možemo imati na umu i kod suvremenoga
pripovijedanja.
Zaključak
Kao što smo vidjeli, pričanje priča danas više nije samorazumljivo, ali
doživljava svoj povratak u obliku različitih događanja, festivala i sve veće
popularnosti žive riječi. Nakon razmatranja različitih pripovjedačkih
tradicija, možemo zaključiti da pričanje priča može uspjeti jedino ako
pripovjedač poznaje, osjeća, razumije i voli odabranu priču, ako je ona
postala dio njega, njegovo duševno blago. Tek tada on priču može predati/
prenijeti publici, odnosno djeci.
Osnovni problem koji se nameće odnosi se na odabir priče. Danas nema
putujućih pripovjedača koji bi nam mogli prenijeti priču. Stoga je jedno od
ključnih pitanja: kako ćemo odabrati priču te kako ćemo napisanu priču
pretvoriti u priču za pričanje?
Prvi je korak, dakle, biranje predloška, teksta, odnosno priče. Tradicionalni
pripovjedači čuli bi priču i pričali bi je dalje. Nama to uspijeva još jedino s
pričanjem/prepričavanjem kratkih, svakodnevnih događaja ili viceva. Čak i
priče koje potječu iz usmene tradicije, bajke, mi tražimo u tiskanim
zbirkama priča. Tekstovi bajki su literarne prerade i u njima je najčešće
zabilježen samo tekst. Na taj način mi zapravo dobivamo nečitljivu priču,
nedostaje intonacija, gestovno i neverbalno prikazivanje koji prate svako
usmeno izražavanje.