-428
sposobnosti prepričavanja, pričanja te samostalnoga stvaranja teksta, kao i
sveopće usmene komunikacije, izražavanja i razumijevanja sebe i svijeta,
odnosno ljudi oko nas. Pričanje priča bitno je za usvajanje i razumijevanje
slikovnoga govora. Slikovni govor stvara se isključivo govorom, a služi za
prenošenje onoga bitno ljudskoga, duševnoga. Danas, kad se s djecom sve
manje razgovara i kad se opravdano upozorava na sve veće probleme u
usvajanju govora djece i mladih, pričanje priča dolazi nam kao dragocjeno
sredstvo i pomoć u povratku izgubljenim ljepotama govornoga izražavanja
i govoru samom. Jer dijete ne usvaja govor samo razgovarajući, odnosno
govoreći, već i slušajući (Velički 2013).
O pričanju tradicionalnih pripovjedača
U dubini priča, a posebno bajki, jednako kao i u dubini ljudskih života,
postoji raspon između života i smrti, straha i ljubavi, a život sam potiče nas
na traženje vlastitoga puta. I upravo to ljudsko iskustvo umjetnički je
prikazano u pričama o onome što nas čini sretnima ili tužnima, sjetnima ili
zasanjanima, u bajkama koje prikazuju nas i postavljaju bitna i velika
pitanja, kao u bajci Put k Suncu: Odakle dolaziš? Što tražiš? Kamo ideš?
(Wenzig 2011). Kao što su pokazali antropolozi Levi-Strauss i Mircea Eliade,
jedna od prvih uloga šamana ili mudraca bila je da pripovijeda priče koje
nude simbolička rješenja proturječjima koja se nisu dala riješiti empirijski.
Tijekom toga sama bi se stvarnost čudesno preobrazila. Priroda oponaša
pripovijedanje.
Od samoga početka ljudi su izmišljali priče kako bi ispunili rupu što je
zjapila u njima, kako bi ublažili strah i strepnju, kako bi pokušali
odgovoriti na spomenuta velika pitanja bez odgovora, ovdje samo malo
modificirana s istim značenjem: Tko smo? Odakle dolazimo? Je li nam
narav životinjska ili božanska? Jesmo li stranci, bogovi ili čudovišta? Jesmo
li djeca jedne majke Zemlje ili dvoje ljudskih roditelja? Jesmo li proizvod
prirode ili kulture?