-426
Istovremeno se uočava porast interesa za pripovijedanje, sve veći broj
festivala i događanja te ponovno vraćanje usmenoj riječi, izravnom
kontaktu.
Priča je uvijek upućena nekome. Naracija je bitno komunikacijski čin koji
nam omogućuje da zajednički svijet etički podijelimo s drugima. Uvijek
postoji pripovjedač, priča, nešto o čemu se pripovijeda i netko kome se
pripovijeda. Različiti pristupi naraciji naglašavaju neku od tih uloga,
katkad isključujući ostale. Dakle, priče žive u zajedništvu. Pripovijedanje
ima svoje zakonitosti. U djelu O pjesničkom umijeću (2004) Aristotel, čija je
poetika prvi pokušaj u zapadnoj filozofiji da se formulira model za
pripovijedanje, ustvrdio je da umijeću pripovijedanja – definiranom kao
dramatsko oponašanje i unošenje zapleta u ljudsko djelovanje – dugujemo
“doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima” (Velički 2013).
U tom dijeljenju susrećemo djecu. Djeca posebno trebaju priče, a priče, isto
tako, trebaju djecu. Posebno djeca današnjice koja žive u rastrzanom
svijetu, koji često ne razumiju, u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti,
trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi,
ali i sami sebe bolje razumjeti. Djetinjstvo bogato lijepim slikama davat će
snagu i stabilnost tijekom odrastanja i dalje u budućnosti. Priče koje
pričamo djeci trebale bi ih ne samo zabavljati, već i oplemeniti. Djeca nam
se, na sreću, vrlo često obraćaju sa željom da im pričamo. Na taj način
izražavaju svoju potrebu za kontaktom, za pripovijedanjem o onome što se
tijekom dana dogodilo te za ponovnim proživljavanjem onoga što su
doživjela. Ona žele čuti o stvarima i odnosima koje sama još ne mogu
istražiti i razumjeti (Velički 2013).