Lutz Pickardt
Usmjerenost na proces
Naglašavanje procesa donosi brojne pozitivne posljedice. Proslavljeni
znanstvenik Johan Huizinga (Nizozemac), koji se bavio istraživanjem igre,
jednom je rekao kako je „igra radnja koja ne teži nekom cilju“ – i to se
može, naravno, primijeniti i na kazališnu igru. Bilo bi vrlo razumno
osmisliti igrališta za odrasle, ne samo za djecu, nego za sve ljude – igrališta
na kojima oni mogu biti onakvi kakvi jesu, gdje mogu provesti vrijeme
zaboravljajući na vrijeme i gdje mogu štošta isprobati bez da ih se
prosuđuje, bez pritiska da budu uspješni. I nije važno jesu li to djeca,
adolescenti, odrasli ili stariji. Takva mjesta i takvi prostori bili bi značajna
protuteža današnjoj kulturi brzine, ekonomiziranja i stalnoga poriva za
(samo)poboljšanjem. Neusmjerena sloboda omogućava nam da dišemo, da
stvaramo svoje prostore; djeci, adolescentima i odraslima dopušta da se
igraju zbog igre same. Ako ne moramo stvoriti krajnji proizvod, dobar dio
pritiska nestaje jer nismo prisiljeni izvesti nešto do određenoga datuma.
Sloboda koju dobivamo kad ne moramo stići do izvedbe, omogućuje mi da
pažljivije gledam i bolje, s više empatije pristupam pojedinim sudionicima,
zainteresiraniji sam za njihove potrebe i snažnije podržavam njihove jake
strane. U svakome trenutku mogu prilagoditi svoj koncept situaciji u kojoj
smo se našli, mogu čak i u potpunosti odustati od prvotnoga koncepta i
krenuti u posve novom smjeru ako mi se učini da je korisno za sudionike.
Mogu stvoriti prostor u kojem nema osuđivanja ni procjenjivanja, što je
situacija koja je rijetka i dragocjena za mnoge sudionike, takvo je iskustvo
za neke od njih zapanjujuće i oslobađajuće. Konflikti s pojedincima (i
među pojedincima), kao i procesi grupne dinamike, mogu se mirno
promotriti i razrješavati bez poteškoća. U radu koji je usmjeren
prvenstveno na sam proces, vrijeme je luksuz kojega si možete priuštiti.
Upravo suprotno vrijedi za rad usmjeren prema izvedbi, gdje vremena
obično nedostaje.