Iva Nemec
Nakon što pojedinac uđe, na njega se spusti stakleno zvono koje lebdi
muzejem te iz njega svaki pojedinac razgledava postavu u Muzeju – pri
tome zamagljeno vidi i jedva čuje.
Procesne drame koje su se izvodile u višim razredima osnovne škole te
onima u srednjoj školi, nisu podrazumijevale učiteljevo ulaženje u ulogu
Velike Sanjalice, već u lik Kustosa Muzeja. Lik Velike Sanjalice puno je
zaigraniji i puno slobodniji: nosi ispod ruke veliki jastuk i dok priča, svako
toliko zaspe. Učenici ga s veseljem prihvaćaju. Lik Kustosa Muzeja je puno
rezerviraniji, ali i njegova pomaknutost varira od učitelja do učitelja. To
igranje Kustosa ovisi o njihovome iskustvu u vođenju procesnih drama,
odnosu koji inače imaju s razredom i samopouzdanju u autoritet koji imaju
pred razredom. Njegovi su rekviziti tek šal ili neobične naočale. Učitelji u
ulozi Kustosa najčešće bi promijenili držanje i način govora, često
obogaćujući govor pretjeranom elokvencijom ili bi potpuno usporili tempo
govorenja.
Učenici su u većini slučajeva sa znatiželjom slušali što im učitelj u ulozi
govori. Učenici naviknuti na dramskopedagoški pristup radu, bez zadrške
bi pristajali na komunikaciju s Kustosom i prihvaćali svoje uloge graditelja
muzeja. U razredima u kojima se ovakav oblik rada po prvi puta odvio,
događalo se da su neki učenici bili poprilično zbunjeni nastupom učitelja
te im je trebalo vremena da shvate što se događa. Reakcije koje su se mogle
opaziti u razredima bile su različitih intenziteta i naboja. Od onih
prikrivenih poput ogledanja po razredu i stvaranje kontakta očima s
ostalim učenicima, a zatim prikrivenoga smijeha (osnovna i srednja škola),
do onih u kojima učitelji prekidaju proces rada i korigiraju ponašanje
učenika poput: pljeskanje učitelju na odigranoj ulozi; propitivanje Je li ovo
skrivena kamera? te traženje da učitelj nanovo uđe u ulogu i propitivanje o
tome što bi oni sada trebali raditi i je li njihov angažman podložan
ocjenjivanju (srednja škola).