Tanja Novak
Zaključak
I redatelji (80,95 %) i ravnatelji (66,67 %) uglavnom žele, tvrde, režirati
predstave koje se dotiču tabu-tema ili ih postavljati na repertoar. Ni
jedan redatelj od svih ispitanih nije naveo ravnatelja kao jedinu osobu
koja bira tekstove za repertoar za djecu i mlade. Ravnatelji kao i redatelji
najčešće smatraju da ne postoje teme koje se djeci ne mogu prikazati, ali
važan je način na koji se takve teme prikazuju. Ipak, u praksi je takvih
predstava malo.
Redatelji izjavljuju da ravnatelji rijetko ili nikako ne utječu na njihov rad
tijekom kreativnoga procesa. Odnos opisuju kao suradnički. Iz dobivenih
podataka može se zaključiti da se ravnatelji ne upliću u rad sve dok su
predstave uspješne i ostvaruju zadane ciljeve, prije svega dobru
popunjenost gledališta. Tu vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto je
malo predstava koje se bave težim i tabuiziranim temama, usprkos
načelnoj podršci i ravnatelja i redatelja.
Jer, sve dok su škole glavni kupci predstava za djecu i mlade, bez obzira
na iskazana napredna mišljenja i stavove većine redatelja i ravnatelja o
tabu-temama, primat će imati predstave koje garantiraju posjećenost
školske djece: tabu-teme predstavljaju financijski rizik. Nije rijetkost da
se ravnatelji kazališta na to otvoreno žale, primjerice, Ivica Šimić,
tadašnji umjetnički ravnatelj kazališta Mala scena piše kako kazalište za
djecu mora „lagati i prikazivati iskrivljenu sliku svijeta, izbjegavati teške
teme jer svi pokušaji da se s mladom publikom komunicira preko
drugačijih sadržaja i drugačijih normi, svi pokušaji da se o svijetu govori
iskreno i otvoreno, doživljavaju katastrofalne rezultate” (Šimić 2008: 49,
citirano prema Gruić i dr. 2010).
Predstavljeni rezultati sugeriraju da kazališta za djecu i mlade
odgovornost za vlastiti repertoar prebacuju na utjecaj škola. Umjesto da
se ograđuju od odgovornosti i zaobilaze tabu-teme posredno se pozivajući