-342
Možemo li na temelju ove usporedbe zaključiti da ni redatelji predstava za
djecu i mlade, kao niti ravnatelji nemaju autonomnu slobodu prilikom
odabira tekstova, već da odabir repertoara ovisi o diktatu mehanizma
ponude i potražnje? Ako je tako, a znamo da su daleko najveći kupci
predstava za djecu i mlade upravo odgojno-obrazovne institucije i znamo da
o odabiru predstava u ime djece i mladih odlučuju njihovi učitelji/
nastavnici/profesori, onda možemo bez zadrške zaključiti da zahtjevi
odgojno-obrazovnih institucija diktiraju ili su dobrim dijelom odgovorni za
repertoar.
O mehanizmima autocenzure možemo govoriti na dvije razine. Prva razina
tiče se isključivo ovoga istraživačkoga rada i možebitno se javlja na razini
davanja iskaza redatelja i ravnatelja prilikom popunjavanja anketa
(ispitanici vjerojatno korigiraju svoje stavove s obzirom na ono što smatraju
da stručnjaci u tom području drže poželjnim). Druga razina možebitne
svjesne autocenzure može se pretpostaviti da postoji kod redatelja i
ravnatelja kod odabira repertoara, njezin je krajnji cilj osigurati predstavi
uspjeh kojemu je najvažniji parametar puno gledalište i dobra prodaja.
Redatelji i ravnatelji u kazalištima za djecu i mlade drže da je važno da
postavljaju teme koje su njihovoj publici (djeci i mladima) važne, međutim,
među svim ispitanicima je samo ravnatelj jednoga kazališta proveo anketu
među djecom i mladima kako bi utvrdio koje su to teme doista važne toj
populaciji.