-326
Schonmann zauzimanje takvoga stava naziva patetičnim, posebice u
današnjem svijetu u kojem su društva podvrgnuta velikim promjenama te
postavlja izazovna pitanja kao što je primjerice: ”Kako možemo osloboditi
kazalište za mlade od dominacije odraslih i otvoriti kazalište za mlade
prema temama koje su u njihovom interesu?” (Schonmann 2006: 48).
Stručnjaci, dakle, podržavaju prisutnost tabuiziranih tema u sadržajima za
djecu i mlade, podjednako i u literaturi i u kazalištu. Međutim, teme koje
su u literaturi za djecu i mlade već općeprihvaćene, čini se da sporo i na
mala vrata ulaze u hrvatska kazališta za djecu i mlade.
Postavlja se pitanje zašto u kazalištu za djecu i mlade još nije prisutno (ili
dopušteno) ono što se u književnosti za djecu i mlade smatra prihvatljivim
– baviti se temama koje se izravno tiču publike kojoj su namijenjene,
problematizirati podjednako i tabu-teme s kojima se djeca i mladi ionako
susreću u životu i u literaturi i kada će se uvriježiti mišljenje da kazalište
ima pravo na estetsku komponentu, bez da je ista istovremeno
podjarmljena odgojno-pedagoškoj?
Gruić i Škuflić-Horvat problem vide u dominantnim ideologijama kojima
je obrazovni sustav u velikoj mjeri podložan jer brojna istraživanja
”pokazuju da su osnivači i financijeri kazališta za djecu i mlade oni koji
zapravo imaju moć: od kazališta i danas očekuju da funkcionira na
pedagoškoj osnovi (Omasta 2009), a budući da su kazališta financijski
ovisna o školskoj publici (i organiziranom posjetu), prisiljena su djelovati u
okviru i u funkciji školske ideologije, koja je pak ovisna o prevladavajućoj
društvenoj ideologiji (Bedard 2003)” (Gruić i Škuflić-Horvat 2014: 223).
Autorice zatim zaključuju kako je ”granica tabua drugačije trenutačno
zacrtana u kazalištu, nego u književnosti – teme koje je književnost za
djecu i mlade već osvojila, u kazalištu još nisu došle na red. Zato se i za
predstave koje (samo) odustaju od (pre)zaštićujućeg stava, može reći da
propituju granice tabua. To s jedne strane govori o zaostajanju kazališta za
književnošću, a s druge ukazuje na veću ovisnost kazališta o