- 26
Za jučerašnju izvedbu omogućeno je da grupa dođe na probu dan prije
izvedbe, stoga su se na vrijeme uočili problemi: da svi glumci ne stanu na
pozornicu, da se u ton-kabini ne čuje ništa, da se reflektori ne mogu
namjestiti, da je gledalište takvo da se iza drugoga reda ne vidi ništa što se
igra na podu… Stiglo se odustati od namještanja svjetla, donijeti drugi
razglas i naprosto prihvatiti okolnosti tako da one što manje utječu na
izvedbu!
Vjerojatno se ponekad prosudbena povjerenstva čude zašto su voditelji
polunijemi na razgovorima neposredno nakon izvedbe. Odgovor je
jednostavan - jer su pod stresom, jer su sretni da su preživjeli i da je
predstava ipak izvedena, sretni su da su uspjeli zamijeniti sve bolesne, da je
tehničar pogodio pustiti ton na pravome mjestu – jer naravno djeca su na
pozornici, ton-kabina na drugome mjestu, a voditelj samo jedan… U
takvim uvjetima pričati o procesu rada i odgovarati na primjedbe nije ni
najmanje lako.
Stigli smo i do važne teme - razgovora nakon predstave. Oni su uglavnom
korisni, no način razgovora prilično je uvjetovan zajedničkim prisustvom
voditelja i učenika, pogotovo kad su u pitanju predstave osnovnih škola. U
stvari najčešće to i nije razgovor jer povjerenstvo izlaže donesene sudove, a
voditelji se pokušavaju obraniti, tri do pet članova povjerenstva naspram
jednoga voditelja, koji je netom prije bio inspicijent, majstor svjetla i tona,
garderobijer i rekviziter pa stoga nije u najsvježijem izdanju za razgovor i
pitanje je što od svega uopće čuje. Zasigurno bi drugačije izgledalo kad bi
bilo prilike analizirati izvedbu s nastavnicima nasamo. Bio bi to tada pravi
razgovor.
Nakon ASSITEJ -a i SKAZ -a uobičajeno je dobiti pisani osvrt na predstavu a
to smatram izuzetno korisnom praksom. Posebno u slučaju ASSITEJ-a jer
skupinama nakon tjedan dana stigne mailom osvrt na predstavu, dok
SKAZ -ovu pročitamo objavljenu u zborniku, ali nakon godinu dana.