Ines Škuflić-Horvat
Najveća je nagrada za postavljanje školske predstave nastup na državnome
susretu. Za tu je svrhu zadnjih godina predviđeni prostor u Kongresnoj
dvorani Kravata u Hotelu Zora u Primoštenu. Samo ime govori o njezinoj
namjeni. Tehnički uvjeti za nastup su potpuno neodgovarajući, a vrijeme
probe ograničeno je na 2 minute za pojedinačne nastupe i 8 minuta za
skupne nastupe. U potpuno nekazališnim uvjetima, ocjenjuje se kazališna
predstava!
Drugi je primjer Susret kazališnih amatera Zagreba. Kazališna dvorana je
odlična, tehnika kooperativna, no vrijeme probe je jedan sat. Čini se puno?
No, predstave na SKAZ -u traju od 40-ak minuta pa nadalje. U sat vremena
treba namjestiti svjetlo, isprobati ton i… proći predstavom. Naravno,
nemoguća misija.
Primjer treći je ASSITEJ -ev festival. Trud je organizatora maksimalan,
tehnika pri ruci… Osigurano je minimalno dva sata probe. Znatna je
razlika između izvedbe s potpuno izvedenom probom u novom prostoru i
izvedbe kojoj prethodi talijanka u kojoj se na kraju ne zna tko kamo izlazi i
kuda prolazi. Ta razlika uvelike utječe na sigurnost izvođača.
Bilo bi zanimljivo jednom vidjeti vrhunsku ekipu glumaca, na primjer
ansambl ZeKaeMa, koji sjajnu predstavu – kao što je na primjer Tit
Andronik igra na ovoj pozornici Učiteljskoga fakulteta. Pa da ih pritom
neko povjerenstvo i prosuđuje. Takva ideja čini se nemogućom i
neprimjerenom. No, mogli bismo se upitati zašto? Tit Andronik ima 12
glumaca u predstavi, a u jučerašnjoj srednjoškolskoj To je za naše dobro –
igralo je 17 izvođača. Zašto zadatak koji je izuzetno težak - igranje u
neadekvatnim uvjetima uz nemogućnost probe – ne stavljamo pred
profesionalce, za taj posao školovane ljude, a normalno nam je stavljati ga
pred amatere? No, ako već tehničke uvjete ne možemo promijeniti, jako je
bitan faktor vrijeme za probu a njega bismo morali moći osigurati.