Milan Mađarev
Tada sam smatrao, a i sada to mislim, da djeca i mladi nikako ne trebaju
igrati kao odrasli i kao profesionalci, već naprotiv da u radu s pedagozima i
redateljima trebaju otkrivati svoj svjež i neponovljiv način izvođenja.
S druge strane, imao sam prilike gledati predstave pedagoga koji su radili s
djecom po načelima kreativne drame i koji su se deklarativno zalagali za
poticanje spontanosti, kreativnosti i razvojnoga potencijala sudionika svojih
projekata. Obavezna replika koja se mogla čuti poslije izvođenja bila je imali
smo sjajan kreativni proces koji je nama vrjedniji od kvalitete izvedbe. Ovaj je stav
vjerojatno nastao na teorijskome promišljanju, koji su svesrdno podržavali
alternativni stvaraoci, da su svi umjetnici te se onda prenio i u rad s djecom i
mladima.
Međutim, što je s onim predstavama gdje djeca ili mladi samo deklamiraju
tekstove i ne razumiju što govore i zašto govore? Je li u takvim slučajevima
prisutna kriza koncepta, da ne kažemo kriza kreativnoga procesa? S druge
strane, kada gledate predstave koje postavlja redatelj i dramski pedagog
Petar Pejaković od 90-ih godina 20. stoljeća do danas možete sagledati
zanimljive procese i ništa manje zanimljive izvođačke kvalitete. Kako njemu
uspijeva ono za šta se drugi stvaraoci u radu s djecom i mladima
deklarativno zalažu a tako rijetko postižu?
Na temelju istraživanja performansa, koje sam proveo tijekom pripreme
doktorske disertacije, uvidio sam da se sličan pristup može primijeniti i na
dramsko stvaralaštvo za djecu i mlade. Dakle, ako istražimo etimologiju
riječi performance, vidjet ćemo da se ona ne odnosi na formu, već na
starofrancusku riječ parfournir, u značenju dovršiti ili zaokružiti (Turner
1989: 21). Prema tome, predstava (za djecu ili odrasle) zaokruženi je otisak
određenoga iskustva. I tu dolazimo do ključne stavke - samo artikulirani
kreativni proces dovodi do zaokružene cjeline (predstave Petra Pejakovića),
a u suprotnome nastaje nerazumijevanje u recepciji ako je hermetična
predstava ili do povremene konfuzije. Izjava kazalištaraca da postoji onoliko
načina gledanja koliko i gledatelja jednostavno nije točna.