-312
program Radio Beograda. Penčić je jedini kritičar koji je pratio apsolutno
čitavu kazališnu produkciju u Srbiji i koliko mu je to vrijeme dozvoljavalo na
prostoru (sada) bivše Jugoslavije. Uz pisanje o predstavama institucionalnih i
alternativnih kazališta, pratio je i predstave amaterskih kazališta (po statusu). O
predstavama je pisao dan kasnije kratko, lucidno i (ne)namjerno duhovito.
Redakcija kulture Drugoga programa Radio Beograda zalagala se za
sveobuhvatno praćenje kulturnih zbivanja koje su komentirali pored Dejana
Penčića Poljanskog (kazalište) i Bata Milanović (književnost), Marina
Đurašković (film) te Bata Ljubišić (likovna umjetnost). Radio Beograd je
desetljećima pokrivao putne troškove, dnevnice i smještaj svojih kritičara i
novinara da bi tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća došlo do velike redukcije
takvih troškova. Danas, smještaj pa čak i putne troškove osigurava festival ili
kazalište koje ima premijeru, što je nekada bilo nezamislivo.
Na Drugome programu Radio Beograda počeo sam raditi kao kritičar u svibnju
1994. godine paralelno s Dejanom Penčićem Poljanskim. Nisam ni znao da
Penčić već dvije godine prati moju kritičarsku djelatnost u tek osnovanome
Radio INDEX-u i u Radio Novostima. U redakciji sam napisao jednu kritiku
koju sam pročitao u Studiju 10 (provjera radiofoničnosti glasa) pred
povjerenstvom od dva člana (Dejan Pančić Poljanski i Bata Milanović) te sam
nakon toga primljen. Novosti koje sam uveo su: sustavno praćenje protagonista
antropološkoga kazališta (Dah teatar i Plavo pozorište) te amaterskih i
profesionalnih kazališta koja se bave procesnim načinom rada. Od velike je
koristi bilo moje dugogodišnje redateljsko/dramaturško/izvođačko iskustvo u
alternativnome teatru u amaterizmu i spoznaje koje sam stekao tijekom
pripreme magistarskoga rada na FDU na temu Kreativna drama u Škozorištu.
Također, u sezoni 1995./1996. radio sam kao stručni suradnik Saveza amatera
Srbije za scensko stvaralaštvo (kasnije honorarno), gdje sam odabirao izbornike
i povjerenstva koja će vrednovati sve oblike scenskoga stvaralaštva uključujući i
recitiranje. U to je vrijeme najčešća pohvala za predstave za djecu i mlade bila
da glume kao veliki i da je njihova predstava na profesionalnoj razini.