Milan Mađarev
U posebnoj su skupini kritičari koji su kombinirali taj posao s novinarskim
(Feliks Pašić, Aleksandra Glovacki i Aleksandar Saša Milosavljević).
O dramskome stvaralaštvu za djecu i mlade u profesionalnim kazalištima
predstavnici starije generacije obično nisu pisali jer ili nisu bili
zainteresirani zbog redakcijske politike ili su čak iskreno i bez zadrške
govorili da sigurno znaju samo da ne bi trebalo raditi predstave za
djecu: ,,Moram priznati da ne znam kako bi trebalo režirati i igrati za djecu;
ali iako osobnosti jedne bajke moraju biti donekle tipske, one sigurno ne
smiju biti otužno tipske kao što su nam ih prikazali glumci koji su igrali u
Stanisavljevićevom komadu. Osim duhovitih konja Vukice Nikolin i
odličnoga kostima Džina Božane Jovanović, sve je već poznato, viđeno i
pomalo dosadno. Nije baš najbolji put da se djeca nauče tome šta je
kazalište. Jedina je utjeha što će dobar broj njih – kad odrastu – prestati ići
u kazalište; a oni koji nastave, neće imati puno prilika da primijete kako je
naše kazalište za odrasle nešto bolje’’ (Hristić 1977: 156).
Međutim, spremnost da se stalno usavršava i upija nova saznanja dovela je
Hristića do toga da sve bolje razumije predstave za djecu tijekom prve
polovine 80-ih što se vidi u njegovim odabranim tekstovima u knjizi
Pozorišni referati. I ne samo to, već je s vremenom pronašao i mogućnost kako
se mogu postavljati tragedije u suvremenim okolnostima zahvaljujući
predstavama Car Edip koju je režirao Rahim Burhan u izvođenju
alternativnoga amaterskog kazališta Teatra Roma Pralipe iz Skoplja i
Sofoklovoj Antigoni u režiji Ljuboslava Majere u izvođenju Narodnoga
pozorišta Toša Jovanović.
Neophodno je podsjetiti na kritičarsku djelatnost Dejana Penčića
Poljanskoga kao najposvećenijega i najstudioznijega kazališnog kroničara,
kako je on to definirao. Školovan na Pravnome fakultetu i na Katedri za
režiju na FDU, Penčić je prvo režirao nekoliko predstava u području
alternativnoga teatra u amaterizmu Srbije, omogućio je osnivanje BRAMS-a
prema zagrebačkome IFSK-u, a onda je počeo pisati o kazalištu za Drugi