Goran Smoljanović
Smatram da u ovome slučaju voditelj/voditeljica nije prepoznala kategoriju
igre te je nametnula način interpretacije. Iako je mališan i ta pravila, zbog
svojih godina, mašte i volje uspio pretvoriti u igru ipak je bilo očigledno da
su pravila nametnuta.
”Kakvi ste vi to glumci kad ne možete ni sada pokrenuti svoju maštu? Dajte
mi ovamo desetero djece da im kažem da je ovo njihov dom i oni će vas
zapanjiti svojom maštom. Oni će izmisliti takvu igru koja se nikad ne bi
završila. Budite kao djeca” (Stanislavski 1989: 59). Drugi su primjer sa iste
smotre LiDraNo troje šestogodišnjaka koji su izveli autorski scenski iskaz s
temom pisanja prve zadaće. Njih su troje tumačili uloge sobnih patuljaka
koji, čuvši za problem pisanja prve zadaće šestogodišnjega vlasnika sobe,
odlučuju pomoći. Skovali su plan da će tijekom noći napisati zadaću umjesto
dječaka. Tijekom radnje susreću se s osnovama aritmetike te abecedom,
odnosno nastavnim planom i programom početka školovanja. Dakle, ovaj
scenski iskaz višestruko je primjeren uzrastu izvođača. U kasnijem razgovoru
s voditeljicom, potvrdio sam pretpostavku da je ona dramatizirala ono što su
učenici maštom ponudili.
Prema pravilima zanata scenske umjetnosti nužno je zadržati nivo igre na
bilo kojem nastupu. Glumački zanat sastoji se od radnje, mašte i percepcije
te je za bilo koji uspješni scenski iskaz tijekom proba potrebno postići
sinergiju redatelja i izvođača. Upravo se u toj ravnoteži javlja katarza.
”Ljudima je naime od djetinjstva prirođen nagon za oponašanjem i čovjek se
od ostalih životinja razlikuje time što je najvećma vješt oponašanju te što
prve svoje spoznaje stječe putem oponašanja. A prirođeno mu je i to da se
raduje svakom oponašanju” (Aristotel 2005: 12).