-302
žrtvujući, pjevajući i plešući, tako da može sebi stjecati naklonost bogova, a
neprijatelje odbijati i u borbi pobjeđivati” (Huizinga 1992: 24).
Gledano iz perspektive igre, svijetom odraslih dominira agon. Od sudskih
rasprava do kapitalizma, trgovine i tržišnih utakmica, pa čak i ratova.
”Takmičenje je zakon svakodnevnog života. Ni slučaj ne poriče
realnost” (Caillois 1979: 78). Život provodimo u natjecanju tko će više sakupiti
materijalnih dobara i to je oduvijek tako. Sve to ukazuje na činjenicu da se
odrastanjem zaboravljamo igrati mimicryjem, barem u odnosu na djetinjstvo.
Ipak jednako tako oduvijek postoji i potreba za mimicryjem što potvrđuju djela
njemačkoga sociologa i filozofa Ericha Fromma koji se zalaže za prevlast
modusa bivanja nad modusom imanja.
”(…) igra je odraslu i razboritu čovjeku funkcija koje se on može lako odreći.
Igra je suvišna. Samo koliko izvire iz zadovoljstva, postat će ona i potrebom.
Igru se svakog časa može prekinuti, pa čak i potpuno potisnuti. Ona se ne
nameće kao fizička nužda, a još daleko manje kao uobičajena obaveza. Ona
nije nikakva dužnost. Igra se u slobodno vrijeme“ (Huizinga 1992: 15).
osobno iskustvo
Prije nekoliko godina sudjelovao sam, kao član povjerenstva na općinskoj
smotri LiDraNo u Velikom Grđevcu. Uzet ću za primjer nastup jednoga
sedmogodišnjaka koji je govorio stihove jedne pjesme u ukupnom trajanju
otprilike pet minuta. Dječak je izašao suvereno na pozornicu i pokazao nam
kako je bez greške svladao ogromnu količinu teksta, koji je pratio isto tako
naučenim pokretima ruku i glave. Pokretima ruku i glave imao je zadatak
upotpuniti scenski iskaz. Iz izvedbe je bilo jasno da mu je sve to zadano, a on
je zadatak vrlo uspješno savladao. Međutim, postavlja se pitanje je li svrha
dramske umjetnosti izgovaranje velike količine teksta napamet uz semantičko
pokazivanje namjera i osjećaja ili je svrha nešto drugo, odnosno dramska igra?