Goran Smoljanović
doslovno znači da ispadamo iz igre ako ih svojom aktivnom maštom nismo
sposobni pratiti.
”Ima mašte s inicijativom, koja radi samostalno. Ona se razvija bez naročitog
truda i radit će uporno, neprestano na javi i u snu. Ima mašte bez inicijative,
ali koja zato lako prihvaća ono što joj se sugerira, a potom, nastavlja
samostalno razvijati sugestiju. S takvom maštom relativno je lako raditi. Ako
mašta prihvaća, ali ne razvija sugestiju, onda se već teže radi. Ali ima ljudi
koji niti sami stvaraju niti prihvaćaju što im se pruža. Ako glumac usvaja od
pokazanog samo izvanjsku, formalnu stranu - to je znak odsustva mašte, bez
koje nema glumca“ (Stanislavski 1989: 74).
Potreba za igrom
”Težnja biti cijenjen i hvaljen s vlastitih vrlina pokazuje se najmoćnijim
poticajem za usavršavanjem i pojedinca i njegove skupine, kako u životu
djeteta tako i u najvišim kulturnim djelatnostima” (Huizinga 1992: 62).
Prema toj težnji isti smo s djecom, ali mi smo odrasli tijekom života u nekim
područjima djelomično ostvarili težnju da budemo cijenjeni i hvaljeni s vlastitih
vještina. Završili smo osnovnu i srednju školu i time zaslužili pisanu potvrdu
kojom dokazujemo da smo cijenjeni i hvaljeni s vlastitih vještina. Zaposlili smo
se te svaki mjesec zaslužujemo materijalno dobro u obliku novca, na temelju
vlastitih vještina. Pisane i materijalne potvrde dokazuju da smo odrastanjem,
prije ili kasnije, prihvatili pravila prema kojima je uređen svijet odraslih i
egzistiramo unutar tih pravila. Stvarni svijet odraslih obiluje pravilima.
Sjetimo li se samo da su strukture svih država na svijetu određene pravilima
koja se povremeno mijenjaju, možemo zaključiti da je to ustrojeno sa ciljem
ravnopravnosti svih ljudi. Na primjer, pred zakonom smo svi jednaki.
Generalno govoreći, možda smo odrastanjem izgubili motiv za
usavršavanjem sebe kao pojedinca.
”Platon: Treba dakle da svatko što dulje i što bolje provede svoj život u miru.
Što je onda točno? Svatko mora da provodi život baveći se nekim igrama,