-298
Mimicry i priprema za nastup na smotri LiDraNo
”Izuzev jedne, mimicry pokazuje sve ostale osobine igre, slobodu, dogovor,
isključenje realnosti, ograničeno vrijeme i mjesto. Pa ipak kod nje se ne može
ustanoviti podčinjavanje neprikosnovenim i preciznim pravilima. A vidjeli
smo da prikrivanje stvarnosti i privid druge realnosti kod nje postoji.
Mimicry je neprestano izmišljanje. Pravilo igre je jedno jedino i sastoji se u
tome da igrač opčini gledaoca, brinući se da ovaj zbog neke greške ne odbaci
iluziju; za gledaoca se to pravilo sastoji u predavanju iluziji ne negirajući na
prvi pogled dekor, masku, izvještačenost koje treba na određeno vrijeme
prihvatiti kao stvarnost stvarniju od same stvarnosti” (Caillois 1979: 51).
Gledano iz perspektive kazališta, priprema scensko-dramskoga uprizorenja
za nastup na smotri LiDraNo nije bitno drugačija od rada na predstavi u
profesionalnome kazalištu. Ipak, jedna značajna razlika postoji. Budući da su
profesionalni glumci, redatelji, scenografi i ostali članovi ansambla,
zaposleni, a samim time i plaćeni za igru (zanat), rad na predstavi za njih
postaje dužnost kojom ostvaruju svoju funkciju. Iako je riječ o
profesionalcima, zapošljavanjem ih se obavezuje na igru čime se, u najmanju
ruku, tijekom vremena dovodi u pitanje igra kao dobrovoljna radnja ili
djelatnost.
S druge su strane, učenici/učenice u igru ušli dobrovoljno iz potrebe za
afirmiranjem osobnosti, stoga za njih taj čin ostaje na nivou igre kategorije
mimicry, dok su voditelji/voditeljice, vodeći se propisanim pravilima
LiDraNa uz mimicry i pod utjecajem agona. Igra je počela i prije početka
samih proba u školskim prostorijama uspostavom odnosa i podjelom uloga
prema funkcijama.
Učenici i učenice najčešće su glumci i glumice, a voditelji su redatelji,
organizatori i ako je potrebno scenografi. S pretpostavkom da su za glumce/
glumice izabrali one koje prema riječima K. S. Stanislavskog krasi ”mašta s
inicijativom, koja radi samostalno. Ona se razvija bez naročitog truda i radit
će uporno, neprestano na javi i u snu” (Stanislavski 1989: 74) sebi su, kao