Goran Smoljanović
Uvod
Igra je osnovna potreba svakog živoga bića pa tako i čovjeka. Igrom učimo i
ostvarujemo svoju osobnost. Putem igre razvijamo potencijal, koji će
odrediti tijek naših života. ”Igra je dobrovoljna radnja ili djelatnost, koja se
odvija unutar nekih utvrđenih vremenskih ili prostornih granica, prema
dobrovoljno prihvaćenim, ali i beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je
cilj u njoj samoj, a prati je osjećaj napetosti i radosti te svijest da je ona
nešto drugo nego obični život” (Huizinga 1992: 31).
Roger Caillois u eseju Igre i ljudi (1979) donosi klasifikaciju igara u četiri
kategorije koje označava grčkim i latinskim terminima: agon (natjecanje),
mimicry (gluma), alea (kocka) i ilinx (vrtoglavica). LiDraNo, smotra
literarnoga, dramsko-scenskoga i novinarskoga stvaralaštva učenika/
učenica osnovnih i srednjih škola Republike Hrvatske, spaja u segmentu
dramsko-scenskoga stvaralaštva agon i mimicry. Priprema dramsko-
scenskoga uprizorenja za natjecanje na smotri LiDraNo i sam nastup na
LiDraNu spadaju u dvije različite kategorije igre. Prema svojoj prirodi te
dvije kategorije igre u jednome bitnom segmentu jedna drugu pobijaju,
dok se u ostalim segmentima dopunjuju. Usporedbom načela u kojima se te
dvije vrste igre pobijaju te principa u kojima se nadopunjuju, specificira se
razgraničenje djelovanja tih kategorija igre.
”Natjecanje i pretvaranje mogu stvoriti i zaista stvaraju, kulturne forme
kojima se rado priznaje obrazovna, ili estetska vrijednost. Iz njih proizlaze
stabilne, vrsne, česte, skoro neizbježne institucije. Ustvari propisno
natjecanje nije ništa drugo do sport, prerušavanje zamišljeno kao igra, ništa
drugo do kazalište” (Caillois 1979: 102).
Uzimajući u obzir pravila i protokol manifestacije LiDraNo, može se
označiti mjesto i vrijeme u kojem jedna igra (mimicry) završava, a druga
(agon) počinje.