Goran Smoljanović
odraslim osobama naviklim na pravila igre kategorije agon, dali ogroman
redateljski zadatak neprekidnoga upravljanja tom maštom.
Smatram da bi u odnosu s takvom neobuzdanom maštom i profesionalni
redatelj morao uložiti izuzetan trud za ostvarenje predstave. Ipak to ne
umanjuje odgovornost voditelja kao suigrača, jer su prihvaćanjem uloge
redatelja prihvatili i dužnost u kojoj je nužno da prepoznaju nameću li
pravila, prema navici iz svijeta odraslih, tamo gdje im nije mjesto ili
podržavaju maštu (svoju i glumčevu/glumičinu) stvaranjem fiktivnih
okolnosti s obzirom na dramu. Razlikovanje pravila od fikcije svakako će
usmjeriti proces rada prema stvaralaštvu.
”Redateljeva je zadaća velika, ali ona mora biti takva, jer renesansa kazališne
umjetnosti ovisi o renesansi redatelja. Kad shvati pravilnu upotrebu
glumaca, scene, kostima, svjetla, plesa i posredstvom njih svlada zanat
interpretiranja; potpuno će zagospodariti akcijom, linijom, bojom, ritmom i
riječju i tek tada će se moći reći da je kazališna umjetnost ponovo izborila
svoja prava i postala sebi dovoljnom, postala kreativnom umjetnošću, da je
prestala biti zanat interpretiranja“ (Craig 1990: 205).
agon i nastup na smotri LiDraNo
”Agon - čitava jedna grupa igara javlja se kao natjecanje, to jest kao borba u
kojoj su umjetno stvoreni jednaki izgledi da bi se protivnici sreli u idealnim
uvjetima, za koje se smatra da trijumfu pobjednika mogu pružiti preciznu i
neopozivu vrijednost” (Caillois 1979: 42).
Sljedeći je korak nastojanja, kako učenika i voditelja tako i organizatora,
smotra LiDraNo koja se odvija u točno određenome vremenu na točno
određenim mjestima prema propisanim pravilima. Sam čin smotre LiDraNo
u potpunosti je organiziran kao natjecanje, odnosno u duhu igre kategorije
agon.