-288
Predstave koje se podjednako žele prikazati djeci kao i ocjenjivačima
nikako ne mogu biti odigrane na isti način i teško se mogu baviti istim
temama. Predstave koje djeca prikazuju djeci zaigranije su, bave se temama
koje zabavljaju same izvođače pa tako i publiku dok se predstave prikazane
ocjenjivačima bave temama za koje se misli da će zanimati i fascinirati
same ocjenjivače, strukture su im kruće, a prikazivanje prati veća trema, što
je jasno vidljivo ako uspoređujemo učenike koji glume na nastavi, u
svojemu razredu i te iste učenike kada to čine na natjecanju. Stres od
ocjenjivanja naspram radosti prikazivanja, zatvaranje pred seciranjem
naspram otvaranju zbog dijeljenja osjećaja i vrijednosti – sto lica jedne
predstave, ali i izvođača. Iako učenike nigdje nije upitano jesu li im stresne
situacije izvođenja predstava na natjecanjima, takav je zaključak donesen u
usporedbi sa stresom u situacijama školskoga ocjenjivanja. Velik se izazov
time stavlja i pred predstavu i pred učenika, koliko god se trudili, ne mogu
zadovoljiti sve, što donosi kao nužnost dogovor unutar dramske skupine o
važnosti određivanja publike i usmjeravanja prema njoj.
Školske dramske skupine katkada uzimaju gotove dramske tekstove te ih
prerađuju, katkada voditelji ili učenici pišu tekstove za skupinu ili tekstovi
nastaju improvizacijama unutar skupine, ipak ostaje pitanje za koga su
napisani ti testovi, za koga trebaju biti izvedeni. Na to je pitanje većina
odgovorila za djecu (82 %), ali određeni broj učenika (18 %) ipak smatra da
su predstave stvarane i pisane za odrasle. Učenici misle da su predstave
usmjerene odraslima jer:
• Trebaju pregledati tekst kakav je.
• Najčešće zbog toga zato što ima djece koja neće
razumjeti neka ozbiljnija djela.
• Jer ih moraju ocjenjivati.
• Zato što za razliku od djece imaju drugačiji pogled na
predstavu, odnosno izvođenje iste.
• Itd.