-286
samo jedan ili ponuditi svoj), za koga izvodite predstave (odgovori su bili
zadani, a oni su mogli odabrati samo jedan ili ponuditi svoj), što misliš – za
koga su pisane školske predstave (moraju odabrati jedan od dva ponuđena
odgovora – odrasli (roditelji, žiri, profesori) ili djeca (drugi učenici)), zbog
čega tako misliš (odgovor esejskoga tipa), za koga želiš izvoditi predstave
(odgovori su bili zadani, a oni su mogli odabrati samo jedan ili ponuditi
svoj), jesi li gledao/gledala predstave drugih škola i sviđaju li ti se (odgovor
esejskoga tipa). Iako je broj učenika relativno malen i definitivno
nedovoljan za donošenje induktivnoga zaključaka, ipak može poslužiti kao
model za šire istraživanje ili čak samostalno istraživanje dramskoga
pedagoga u svojoj dramskoj skupini.
Na pitanje zašto su se pridružili dramskoj skupini velika većina (68 %)
odgovorila je volim glumiti, nadalje su slijedili odgovori volim nastupe i
natjecanja (36 %), volim se igrati i improvizirati (32 %), idu i moji prijatelji (23
%), osjećam se prihvaćeno (14 %), dok nijedan učenik nije odabrao odgovor
predstavom mogu pomoći drugoj djeci. Može se zaključiti da djeca svoj dramski
rad ne doživljavaju kao način utjecanja na društvo te ljude koji ih okružuju,
već uživaju u vlastitoj igri i improvizacijama ili im nitko nije predstavio da
njihov rad može služiti i kao pomoć i potpora drugima. Dakako da to nije
nužno loše, ali bi trebalo poticati djecu da svoj rad okrenu zajednici, da
procijene publiku i bave se njome, sagledaju svijet oko sebe, probleme u
njemu i vide kako i sami mogu utjecati na njih, samo će tako umjetnost biti
angažirana, a njihova građanska odgovornost osviještena.
Ako učenici sami počnu raditi predstave u kojima stavljaju naglasak na
probleme u društvu i svojemu okruženju, onda će i kao gledatelji tražiti i
vidjeti puno više. Vrlo se visoko rangirala i ljubav prema nastupima, što
iznenađuje samo ako gledamo zajedno s nezanimanjem za druge ljude /
gledatelje predstave, jer tada nastupi postaju samo predstavljanje i