-284
No, izbor dobre i društveno važne teme ne jamči i ozbiljnost u osmišljanju
predstave i komunikaciji s publikom jer današnje potrošačko društvo ne
cijeni kvalitetu već samo vanjštinu (Gruić 2011) te se postavlja pitanje kako
djecu pripremiti i naučiti da prepoznaju nekvalitetu i zaštititi ih od vlastite
zbunjenosti i neriješenosti problema u predstavama. To bi trebalo činiti
razgovorima i radionicama nakon izvedba ili u samome kazalištu s
dramskim pedagozima ili u školama s učiteljima te kasnije i s roditeljima.
Prilično je opasno poslati djecu kući nakon predstave koja obrađuje tešku
temu, a koju ono nije u potpunosti razumjelo jer ”scenski doživljaj djeteta
ne završava se predstavom, on traje i dalje” (Ladika 1970: 144), dijete bi
moglo donijeti zaključke koji nisu planirani predstavom
ili početi razvijati otpor prema samome kazalištu. Također je važno pitanje
što se zapravo djeci sviđa (daje im se puno različitih tema jer odrasli
smatraju da oni najbolje znaju što djeca vole, žele i trebaju) i rade li se
predstave prema željama i potrebama djece same.
Upravo takve bi trebale biti predstave koje izvode djeca, jer njih odabiru
djeca kako bi ih prikazala drugoj djeci i/ili odraslima. Školska je predstava
ona koju su potaknuli, oblikovali i izveli sami učenici koji na taj način
ovladavaju izražajnim sredstvima kazališta, razvijaju vlastite kriterije
vrednovanja predstava, ali i prenose svoje ideje, misli i stavove (Krušić
2018). Izvedba kao krajnji cilj dramskoga procesa pojavila se u isusovačkim
školama 16. i 17. stoljeća gdje su se predstave izvodile na crkvene blagdane
ili za kraj školske godine (Krušić 2018). Danas, međutim, znamo kako je
dramski proces vrlo važan u oblikovanju mlade osobe, kako joj pomaže
razvijati i izražavati osjećaje, stavove i vještine, kako razvija sposobnosti
govorenja i izražavanja, maštu i kreativnost, potiče sigurnost,
samopouzdanje i empatiju, i to sve uz igru i zabavu. Ipak se tendencija
javnih nastupa i dramskih natjecanja 2 nije izgubila, naprotiv, ona raste
2 Iako se LiDraNo naziva smotrom, svima je jasno da se radi o natjecanju jer nije samo javno
prikazivanje rada i djelovanja, već se biraju pobjednici, tj. oni koji idu dalje, dok se ostali osjećaju
neuspješnima u svojemu radu i izričaju te se tako sve blagodati dramskoga procesa gube.