Katja Petrović
Djeca gledatelji i djeca izvođači
Dramskim je skupinama zadatak ulazak ”u problem estetsko-etičkoga
odgoja i razvijanje kreativnosti” (Ladika 1970: 14), upoznavanje s različitim
dramskim oblicima te procjenjivanje istih. Jedan od značajnijih ciljeva je i –
nastup na smotri LiDraNo čije propozicije diktiraju program rada dramskih
skupina (Čubrilo 2008). Prema tome se od dramskoga pedagoga, najčešće
učitelja Hrvatskoga jezika, očekuje da radom u dramskoj skupini oblikuje i
gledatelje i izvođače.
Kazalište je služilo odgajanju svojih gledatelja još od samih početaka (Krušić
2018), ali i kasnije 1960-ih godina u novome žanru odgojnoga kazališta
(Krušić 2018), no prije svega potrebno je odgojiti gledatelje kako bi uopće
mogli gledati kazališne predstave. ”U odgoju djeteta silno je važno da od
najmanjih nogu stekne naviku posjećivanja glumišta. Poglavito da bi mu se
probudio užitak sudjelovanja i stvorila potreba za vlastitim stvaralačkim
izričajem” (Mrduljaš 2007: 9). Potrebno je razviti kulturu odlaska u kazalište
te primanje doživljaja i emocija predstave/likova, ali i kritičkoga
promišljanja te poticanje na rasprave i razgovore o temama predstava ili
moralnim dvojbama u njoj, izražavanje vlastitoga stava, postavljanje pitanje
o vezi predstave i stvarnoga svijeta te na koncu i uživljavanje u uloge (što bi
učenik učinio u takvoj situaciji i zašto).
Gledanje predstava ne bi trebalo biti samo puko primanje bez promišljanja
te prihvaćanja ili odbijanja, tada umjetnost ne ispunjava svoju odgojnu
svrhu koja je posebno naglašena u kazalištu za djecu. Djeca su zahvalni
gledatelji jer ”dijete se raduje kazalištu: ono ga prima srcem i emocijama, a
tek iza toga dolazi razumska analiza problema. Ono voli sve: i bajku i
suvremenu priču” (Ladika 1970: 14), no to ipak ne znači da ne treba biti
selektivan prema temama i načinima na koje se one prikazuju djeci.
Kazalište za djecu i mlade danas je zagovaratelj istine, nije tu da bi djeci
davalo pretjeranu zaštitu i vrijeđalo njihovu inteligenciju, već ima
tendenciju približavanja stvarnosti, ozbiljnoga rješavanja problema te teži
vjerodostojnosti, zbog čega bi moglo biti prosuđivano i u vrijednosnome i u
estetskome smislu kao kazalište za odrasle (Gruić 2011).