Ines Matić
To je svakako i rezultat dugogodišnjega privatnog druženja sudionika i
prijateljstva.
Iva navodi svoj problem: Teško mi je ne vrednovati se na temelju reakcije i
povratne informacije od grupe. Mislim da ukoliko moj rad unutar grupe koja dobro
funkcionira i uspješno djeluje jest dobar utoliko je i grupni osjećaj dobar. Ako se
osvrnem na sebe, svoju izvedbu i dojam koji imam o svojem radu unutar grupe,
uvijek se radi o nekom osjećaju da sam nešto dobro napravila/izvela ili o osjećaju
samopouzdanja tijekom i nakon rada.
Sanjin pak samovrednovanje ne odvaja od vrednovanja i procjene ostalih
sudionika i uvodi novu kategoriju, a to je publika te navodi: Samoprocjena u
kazalištu nije odvojiva od procjene drugih jer predstavu radimo za te druge.
Izolirana samoprocjena je nemoguća, važno je osluškivati publiku i druge.
Također, dvoje sudionika navode kako koriste kombinaciju introspekcije i
komentara drugih sudionika unutar skupine pa tako Lovro ističe:
Ne samovrednujem vlastiti rad iz svoje perspektive, koliko iz tuđe, vanjske jer
smatram da to donosi najrealniji uvid. Imam samo djelomicno formirano mišljenje
o kvaliteti svoga rada iz isključivo vlastite perspektive. Do kraja se formira uz
pomoć dojmova drugih, kako generalnih o konačnom produktu, procesu, suradnji,
tako i specifičnih dojmova i stavom o mom načinu rada, pristupu radu, stupnju
involviranosti i zainteresiranosti.
No, vrlo je bitno istaknuti kako sudionicima nije bitna samo povratna
informacija, već i tko ju govori, jer npr. Sara misli kako: Velik dio
samoprocjene ovisi o reakcijama mojih kolega, pogotovo onih do čijih mi je
mišljenja posebno stalo i onih za koje smatram da smo na istoj valnoj duljini.
Nadalje, drugi način samovrednovanja kojima se koriste sudionici je
introspekcija. Sudionici tijekom procesa razmišljaju što su napravili, što
nisu i kako će što promijeniti. Mnogi navode kako je to unutarnji vlastiti
osjećaj pa tako Sanjin kaže: Vlastiti osjećaj u trbuhu, dok se krećeš scenom i u
ušima, dok se slušaš su kriteriji samoprocjene.