Ines Škuflić-Horvat
Često se čine greške s obje strane rampe. Ponekad voditelji dramskih
skupina u najboljoj namjeri i neznanju (zbog nedostatka sustavnoga
obrazovanja i usavršavanja) kopiraju predstave profesionalnoga kazališta i
pokušavaju postaviti tekstove na sličan način - što rijetko kada urodi
dobrim rezultatom. S druge strane, prosudbena povjerenstva, čiji su
članovi najčešće kazališni profesionalci i koji nemaju iskustva u radu s
djecom i mladima, prosuđuju predstave prema neodgovarajućim
kriterijima. Ono što se tijekom godina na većini festivala, susreta i smotri
namijenjenih djeci i mladima promijenilo nabolje jest da izbor predstava
nije prosudbenim povjerenstvima jedini zadatak, već se o izvedbama i
raspravlja.
Kritika predstava i nastupa za izvođače je izuzetno važna jer bi to trebala
biti objektivna i stručna prosudba koju voditelj i izvođači nakon izvedbe
dobivaju. No, kako se prosuđuje i kako bi se trebalo prosuđivati predstave,
odnosno postoje li i koji su kriteriji prosudbe?
Ako krenem od pitanja napisanoga u samoj najavi Simpozija Kako se
procjenjuje vrijednost/uspješnost školske predstave? odmah na početku
razdvojila bih pojam vrijednosti od pojma uspješnosti jer smatram da nisu
uvijek sukladni. Kod nas su, naime, uglavnom najuspješnije predstave s
kojima se publika dobro zabavi i nasmije, no vrijednost im se uglavnom
iscrpljuje u tom jednom jedinom segmentu – zabavi. Ako to i jest dovoljno
običnoj publici, prosudbenom povjerenstvu ne bi trebalo biti. Što je ustvari
vrijednost jedne predstave? Što čini vrijednost jednoga dječjeg uratka ili
predstave u kojoj igraju djeca i mladi?
Rekla bih - tema koja im je bliska i koja ih zanima, veselje i kreativnost s
kojom je prorađuju, posvajaju i postavljaju na scenu uz stručno
umjetničko-pedagoško vodstvo. Voditelj treba biti podrška, otvarati temu
novim zadatcima, nudeći im materijal koji je izazovan i vrijedan
istraživanja, osnaživati njihovu maštu i vještinu izvedbe, neprimjetno
voditi i svojim znanjem pomoći u oblikovanju njihovoga iskustva.