Slavica Benčik
sebe, druge i sve ono što su istraživala, otkrivala i pounutarnjivala tijekom
dramskih procesa. Bilo je divno gledati kako vladaju prostorom, glasom,
govorom i tijelom, kako osjećaju jedni druge i međusobno si pomažu
ostvariti snažnu zajedničku igru. Njihova radost i prisutnost mogla se
vidjeti, osjetiti, gotovo dodirnuti. Neka su se djeca toliko unosila u svaku
pojedinu izvedbu da nisam sa sigurnošću mogla znati kako će se odigrati
djelići predstave te koja će mala i jedva primjetna iznenađenja u trenutku
kreirati, ostajući pri tome u okviru onoga što smo dogovorili. Svaka nova
izvedba otvarala je nove prostore izvedbene slobode, a da se nije narušavala
struktura predstave. Naprotiv, predstava se sa svakom novom izvedbom sve
više usavršavala. Bili su to javni prikazi dječje slobodne igre pretvorene u
umjetnički čin. Bili su to javni prikazi plovidbe po dječjim beskrajnim
unutarnjim potencijalima u kojima su djeca gospodarila vremenom i
prostorom, dajući jasno do znanja što sve mogu postići i ostvariti u
budućnosti.
Budući da se radilo o projektu, osim što smo beskrajno uživali i dobro se
naigrali, kraj smo morali zaključiti čvrsto opisivim ishodima. Radilo se o
broju javnih nastupa, visokim rezultatima na natjecanjima, uspješno
ostvarenim mirnim prosvjedima, broju udomljenih pasa, prikupljenim
novcem, kojim smo školovali dvije djevojčice u Sierra Leoneu i četvero
siročadi u Tanzaniji, opipljivom suradnjom s medijima, ustanovama u
kulturi te nevladinim udrugama, partnerstvu s roditeljima, i na kraju
sretnoj djeci čiji se broj iz godine u godinu povećavao.