Slavica Benčik
U četvrtoj, završnoj, fazi rada uslijedile bi scenske probe u kojima sam se
opet služila strukturom dramskoga sata. U uvodnome dijelu radila bih
kratke vježbe i igre za oslobađanje i osvješćivanje tijela, glasa, mašte,
govora i lika. U drugome dijelu izvodili bismo predstavu. U trećemu dijelu
razgovarali bismo o našim izvedbama i svemu što bismo trebali popraviti i
usavršiti. Različitost perspektiva, znanja i razumijevanja djece, koja se
sučeljavaju u raspravi, predstavlja snažan potencijal njihova zajedničkoga
učenja i stvaranja, piše Slunjski (2012). Posljednji dio posvećen je igri koju
djeca najviše vole igrati; kratkoj, grupnoj meditaciji ili slobodnom plesnom
izričaju, ovisno o osjećajima i potrebama djece.
Faze procesa rada razlikuju se po osnovnom cilju koji se želi postići.
Početak nove faze ne mora biti i najčešće nije završetak prethodne faze u
stvaranju predstave. Tako, primjerice, istraživanje teme predstave, što je
cilj druge faze rada, u trenutku kada se prikupi dovoljan broj informacija,
doživljaja i iskustava, prestat će biti osnovnim ciljem jer će grupa ući u
treću – dramsku fazu, ali se može nastaviti i u trećoj i u četvrtoj fazi,
ispreplićući se s dramskim, scenskim igrama i vježbama. Jednako tako i
stvaranje pozitivne mikroklime u grupi, što je jedan od osnovnih ciljeva
prve faze rada, nastavit će se do kraja procesa rada u obliku održavanja i
daljnjega razvijanja poticajnih, kreativnih odnosa unutar skupine.
U svim fazama rada osmišljavala sam, provodila organizirane i vođene
dramske igre i improvizacije, otvarajući puteve za pronalaženje
umjetničkoga, predstavljačkoga izraza koji djeci treba poslužiti kao
sredstvo javnoga progovaranja o sebi i aktivnoga sudjelovanja u
društvenome životu.
Slijede javni nastupi i natjecanja koji sa sobom nose nova uzbuđenja,
zadovoljstva, nezadovoljstva i suočavanje s tremom. Primjenom različitih
vježbi opuštanja, disanja i vizualizacije djeca pokušavaju osvijestiti,
prihvatiti, iskoristiti i pozitivno usmjeriti nelagodu vezanu za javni nastup.