-200
Zajednički su im – preuzimanje uloge/uloga, alterniranje vremena i
prostora te situacijske transformacije.
Edita Slunjski u Integriranom predškolskom kurikulumu iz 2001. godine piše o
dramskoj igri koja potiče cjeloviti razvoj djeteta, odnosno potiče društveni,
emotivni i intelektualni aspekt dječje osobnosti. Zbog svojih razvojnih
potencijala može obogatiti institucijsku praksu učenja/poučavanja. Bolton
(cit. prema Rasmussen i Wright 2001) ukazuje na dramsku igru kao
instrument učenja, tvrdeći da ona posjeduje potencijal stvaranja novoga
znanja.
Dramska igra nije ograničena samo na edukacijske institucije (vrtić, škola),
već se može događati i u različitim neformalnim i izvaninstitucijskim
kontekstima kreativnih igraonica i radionica. Zdenka Đerđ (1998) govori o
kazalištu kao najizraženijem i najsloženijem obliku stvaralačke igre te o
sličnostima kazališta i najjednostavnije dječje igre. Kao zajedničke
elemente spontane dječje igre i kazališne predstave, Zvjezdana Ladika
(1970) navodi: situaciju kao da, transfiguraciju (poistovjećivanje djeteta s
nekim ili nečim), svjesnu samoobmanu (dijete sakrije igračku pa je traži) i
pravila dječje igre, odnosno dogovaranje djece prije igre jednako je
dramatizaciji nekoga teksta.
Zbog svih navedenih osobina dramske igre, kao i igre općenito, svoj sam
program osmislila na načelima dramske pedagogije i pedagogije opuštanja.
Radilo se o integriranom programu za buđenje i razvijanje cjelovite dječje
osobnosti, koji sam osmišljavala, provodila i razvijala desetak godina u
produženom boravku u Osnovne škole Mladost u Osijeku. Svake godine, na
zahtjev roditelja i djece, provodila sam projekt Razlog za nadu prema
istoimenoj knjizi Jane Goodall, čiji su život i djelo bili naša inspiracija.
Radilo se o obliku integriranoga kurikuluma u kojemu djeca, kako kaže
Jackman (cit. prema Slunjski 2012), prema vlastitim interesima i
mogućnostima, u suradnji s drugom djecom i uz nenametljivu asistenciju
voditelja, poduzimaju različite istraživačke, praktične i kreativne aktivnosti